Plač JeremijeInformacije o knjizi
Exa
2
1O, kako Gospod u gnevu svom oblacima zastire kćer sionsku! S neba na zemlju bacio je lepotu Izraelovu. U dan gneva svog nije se setio podnožja nogu svojih.
2Gospod je progutao Jakovljeva prebivališta, nijednome se nije smilovao. U gnevu svom razorio je utvrđenja kćeri Judine. Bacio je na zemlju, oskrnavio je carstvo i knezove njegove.
3U žestini gneva slomio je svaki rog Izraelov. Povukao je desnicu svoju kad je neprijatelj napao. U Jakovu on gori kao plamen ognjeni što sve oko sebe proždire.
4Kao neprijatelj luk je svoj zapeo. Desnicu je svoju kao neprijatelj podigao i pobio je sve što je očima drago. U šator kćeri sionske izlio je gnev svoj kao vatru.
5Gospod je postao poput neprijatelja. Progutao je Izrael. Progutao je sve utvrđene dvore njegove, pretvorio je u ruševine svoja utvrđenja. I kćeri Judinoj umnožio je tugu i jad.
6Razvalio je kolibu svoju kao da je obična koliba u vrtu. Učinio je kraj prazniku svome. Gospod je na Sionu bacio u zaborav praznik i Šabat, i u svojoj gnevnoj osudi nije mario ni za cara ni za sveštenika.
7Gospod je odbacio oltar svoj, s prezirom je odbacio svetilište svoje. U ruke neprijatelju predao je zidine njegovih utvrđenih dvora. U domu Gospodnjem pustili su svoj glas, kao na praznični dan.
8Gospod je odlučio da pretvori u ruševine zidine kćeri sionske. Rastegao je merno uže. Ruku svoju nije odvratio od zatiranja. U tugu je zavio bedem i zidine. Zajedno su pali.
9Njena su vrata u zemlju utonula. Prevornice je njene uništio i polomio. Car njen i knezovi njeni sada su među narodima. Zakona nema. Ni proroci njeni više ne dobijaju vizije od Gospoda.
10Starešine kćeri sionske na zemlji sede i ćute, glavu su prašinom posuli. Kostret su opasali. Devojke jerusalimske oborile su glavu sve do zemlje.
11Oči su mi iščilele od suza. Utroba mi se uskomešala. Jetra mi se prosula na zemlju zbog propasti kćeri naroda mog, jer deca i odojčad gube svest po trgovima gradskim.
12Majkama svojim govore: „Gde je žito i vino?” Jer kao smrtno ranjeni gube svest po trgovima gradskim, dok polako umiru u naručju majki svojih.
13Šta da ti navedem kao primer? S čime da te uporedim, kćeri jerusalimska? S čime da te izjednačim kako bih te utešio, device, kćeri sionska? Jer je propast tvoja velika kao more. Ko će te izlečiti?
14Proroci su tvoji za tebe imali bezvredne i isprazne vizije. Nisu otkrivali prestup tvoj - nisu sprečili da u ropstvo odeš, nego su ti u vizijama govorili bezvredne i zavodljive objave.
15Podrugljivo ti pljeskaju rukama svi koji putem prolaze. U čudu zvižde i odmahuju glavom zbog kćeri jerusalimske, govoreći: „To li je grad za koji su govorili: ‘On je savršenstvo lepote, radost cele zemlje’?”
16Na tebe otvaraju usta svi neprijatelji tvoji. U čudu zvižde i škrguću zubima. Govore: „Progutaćemo ga. Ovo je dan kome smo se nadali! Dočekali smo, ugledali smo!”
17Gospod je učinio ono što je naumio. Ispunio je reč svoju. Ono što je još od davnina zapovedio. Rušio je i nije imao samilosti. Neprijatelju je dao da se raduje nad tobom. Uzvisio je rog protivnika tvojih.
18Srce njihovo ka Gospodu vapi, o, zidine kćeri sionske! Neka suze kao potoci teku dan i noć! Ne daj počinka osećanjima svojim, neka oko tvoje ne prestaje da plače!
19Ustani! Jadikuj noću, na početku straža jutarnjih! Kao vodu srce svoje izlivaj pred licem Gospodnjim! K njemu ruke svoje podiži radi duše dece svoje, koja od gladi gube svest na uglovima svih ulica!
20Pogledaj, Gospode, i vidi onoga koga si ovako teško udario! Zar je trebalo da žene jedu plod utrobe svoje, decu koju su zdravu rodile, i da u Gospodnjem svetilištu budu ubijeni sveštenik i prorok?
21Deca i starci leže na zemlji po ulicama. Devojke moje i mladići moji od mača su pali. Ubijao si u dan gneva svog. Klao si, samilosti nisi imao.
22Kao na praznični dan, sazvao si narod iz svih mesta u kojima kao stranci žive. U dan gneva Gospodnjeg niko nije ni pobegao ni preživeo. Decu koju sam zdravu rodila i odgajila, neprijatelj je moj istrebio.