Knjiga NemijinaInformacije o knjizi
Nehemija
5
1Među muškarcima i ženama podigla se velika vika protiv njihove judejske braće.
2Jedni su govorili: „Svoje sinove i svoje kćeri dajemo u zalog da bismo dobili žito da jedemo i ostanemo živi.”
3Drugi su govorili: „Svoje njive, vinograde i kuće dajemo u zalog da bismo dobili žito u vreme gladi.”
4Drugi su opet govorili: „Založili smo svoje njive i vinograde da bismo tim novcem platili caru danak.
5A naše telo je kao i telo naše braće, naši sinovi su kao i njihovi sinovi, ali mi svoje sinove i kćeri moramo da dajemo u roblje, a neke naše kćeri već su robinje. Ruke su naše nemoćne, jer naše njive i naši vinogradi pripadaju drugima.”
6Veoma sam se naljutio kad sam čuo njihovu viku i njihove reči.
7Tada sam u svom srcu razmislio i prekorio velikaše i upravitelje: „Vi uzimate zelenašku kamatu, svaki od svog brata.” Zatim sam zbog njih sazvao veliki skup.
8Rekao sam im: „Mi smo učinili sve što smo mogli da bismo otkupili svoju judejsku braću koja su bila prodata drugim narodima, pa zar ćete vi sada da prodajete svoju braću, pa da ih mi opet otkupljujemo?” Na to su ućutali i nisu znali šta da kažu.
9Ja sam nastavio: „Nije dobro to što radite. Zar ne bi trebalo da hodite u strahu od našeg Boga, da nam se ne bi rugali narodi, naši neprijatelji?
10I ja i braća moja i sluge moje dajemo im novac i žito u zajam. Ali, molim vas, nemojmo više da pozajmljujemo uz kamatu.
11Molim vas, vratite im još danas njihove njive, vinograde, maslinjake i kuće, i stoti deo od novca, žita, mladog vina i ulja što uzimate od njih kao kamatu.”
12Oni su odgovorili: „Vratićemo im i nećemo od njih ništa tražiti. Učinićemo tačno tako kako si rekao.” Tada sam pozvao sveštenike i zakleo ih da učine po toj reči.
13Zatim sam istresao skutove svoje odeće i rekao: „Ovako neka Bog istrese iz njegove kuće, i imetka koji je stekao, svakog čoveka koji se ne bude držao ove reči. Tako neka bude istresen i neka ostane bez ičega.” Tada je ceo zbor rekao: „Neka bude tako!” Onda su krenuli da hvale Gospoda i narod je postupio po toj reči.
14Osim toga, od dana kad sam postavljen za namesnika u Judinoj zemlji, od dvadesete do trideset i druge godine cara Artakserksa, to jest dvanaest godina, ni ja ni moja braća nismo jeli hleb na koji namesnik ima pravo.
15Pređašnji namesnici, moji prethodnici, stavljali su težak teret na narod i svakog dana su uzimali od njega četrdeset sikala srebra za hleb i vino. Pored toga, njihove sluge su tlačile narod. Ali ja nisam tako postupao jer sam imao strah od Boga.
16Takođe sam pomagao i u radovima oko ovih zidina, i sve su moje sluge tamo zajedno radile, a ni jedne njive nismo stekli.
17Za mojim stolom bilo je sto pedeset Judejaca i upravitelja, pored onih što su dolazili iz okolnih naroda.
18Svakog dana za mene se pripremalo jedno goveče, šest odabranih ovaca i ptice koje su se spremale za mene, a svakih deset dana donosilo se mnogo raznovrsnog vina. Uz to nisam tražio hleb na koji namesnik ima pravo, jer je teška služba bila na ovom narodu.
19Seti me se, Bože moj, po dobru zbog svega što sam učinio za ovaj narod.