Knjiga o JovuInformacije o knjizi
Jov
7
1„Zar smrtni čovek na zemlji nije na prinudnom radu? Zar njegovi dani nisu kao dani najamnika?
2Poput roba uzdiše za senkom, poput najamnika čeka platu svoju.
3Tako su meni dati meseci koji ništa ne vrede, mučne noći meni su određene.
4Kad legnem, govorim: ‘Kada ću ustati?’ Kako noć prolazi, sitim se nemirom sve do svanuća.
5Telo je moje obučeno u crve i prašinu, koža je moja puna krasta i raspada se.
6Dani moji prolaze brže nego razboj tkalački, u beznađu se završavaju.
7Seti se da je život moj samo vetar, da oko moje više neće dobra videti.
8Oko onoga koji me sada gleda više me neće videti, oči će tvoje biti uprte u mene, ali mene neće biti.
9Kao što se oblak izgubi i nestane, tako i onaj ko u grob odlazi neće izaći.
10Neće se više vratiti u svoj dom, njegovo mesto više ga neće poznati.
11Zato ja neću ustezati usta svoja, govoriću u teskobi duha svoga, s gorčinom u duši pričaću o jadu svom!
12Jesam li ja more ili morska neman, pa da stražu nada mnom postavljaš?
13Kad kažem: ‘Ležaj moj utešiće me, postelja moja pomoći će mi da nosim brigu svoju’,
14ti me snovima plašiš, prepadaš me vizijama,
15duša bi se moja najradije ugušila, radije bih umro nego da gledam ove kosti svoje.
16Dojadilo mi je! Ne bih hteo da doveka ovako živim. Pusti me, jer su dani moji samo dah.
17Šta je smrtni čovek da ga podižeš, i da srce tvoje o njemu razmišlja,
18da obraćaš pažnju na njega svakog jutra, da ga svakog časa iskušavaš?
19Zašto ne skreneš pogled s mene, i ne puštaš me na miru ni toliko da pljuvačku progutam?
20Ako bih grešio, kako bih time naudio tebi koji posmatraš ljude? Zašto si me postavio kao metu, pa sam ti teret postao?
21Zašto mi ne oprostiš prestup moj, i ne pređeš preko krivice moje? Jer sada ću u prah leći, i ti ćeš me tražiti, ali mene neće biti.”