Knjiga o JovuInformacije o knjizi
Jov
31
1Savez sam sklopio sa očima svojim, pa kako bih onda za devojkom gledao?
2Šta Bog dodeljuje odozgo, kakvo je nasledstvo od Svemoćnog s visine?
3Zar nije propast za zločinca, i nesreća za one koji zlo čine?
4Zar ne vidi on puteve moje, zar ne broji on sve korake moje?
5Ako sam se družio s ljudima koji neistinu govore, i ako je noga moja za prevarom trčala,
6on će me izmeriti na vagi tačnoj, spoznaće Bog bezazlenost moju.
7Ako su koraci moji s puta pravog zašli, ako se srce moje za očima mojim povelo, ako je neka ljaga za ruke moje prionula,
8neka drugi jede ono što ja posejem, i neka se iskoreni potomstvo moje.
9Ako se srce moje zanelo za nekom ženom, i ako sam vrebao na vratima bližnjeg svoga,
10neka moja žena drugom žito melje, i neka se drugi nad njom povijaju.
11Jer bi to besramno bilo, prestup koji se pred sudije iznosi.
12To bi bila vatra koja do propasti guta, koja bi koren pustila u sav rod moj.
13Ako sam uskraćivao pravdu robu svome, ili robinji svojoj kad su parnicu sa mnom imali,
14šta da učinim kad Bog ustane? Kad me na odgovornost pozove, šta ću mu odgovoriti?
15Onaj koji je mene u utrobi načinio zar nije i njega načinio, zar nas nije isti tvorac u utrobi majčinoj sazdao?
16Ako sam siromašnima uskratio ono što su želeli, i izneverio oči udovice,
17ako sam zalogaj svoj sam jeo, a da ga nije i siroče sa mnom delilo
18jer od mladosti moje raslo je uz mene kao uz oca, i otkad sam izašao iz utrobe majčine udovicama sam pomagao
19ako sam gledao kako strada čovek jer odeće nema, ili kako siromašan nema čime da se pokrije,
20ako me bedra njegova nisu blagosiljala, i ako se runom mladih ovnova mojih nije ugrejao,
21ako sam siročetu rukom preteći mahao, kad sam video da mu je moja pomoć potrebna na vratima,
22neka mi rame iz lopatice ispadne, neka mi se ruka iz ramena otkine,
23jer sam se plašio da na mene ne dođe propast od Boga, pred veličanstvom njegovim ne bih se održao.
24Ako sam se u zlato uzdao, ako sam zlatu govorio: ‘Uzdanice moja!’
25Ako sam se radovao što sam imetak veliki imao, i što je ruka moja mnogo toga stekla,
26ako sam svetlost gledao kako je zasjala, ili mesec divni kako putuje,
27ako se srce moje potajno zavelo, pa sam im rukom slao poljupce usta svojih obožavajući ih kao bogove,
28i to bi bio prestup koji se pred sudije iznosi, jer bih se odrekao Boga koji je na visini.
29Ako sam se radovao propasti onoga koji me silno mrzi, ili se veselio kad ga je zlo zadesilo...
30Nisam dopustio da usta moja greše, tako što bih prokletstvo prizvao na dušu njegovu.
31Ako ljudi iz šatora mog nisu govorili: ‘Može li neko pokazati čoveka koji se nije nasitio sa stola njegovog?’...
32Stranac nikad nije napolju noćivao, putniku su bila otvorena vrata moja.
33Ako sam kao čovek zemaljski grehe svoje prikrivao, skrivajući prestup svoj u nedrima svojim...
34jer bih se tada plašio mnoštva velikog, plašio bi me prezir porodica mnogih, i ćutao bih, na vrata ne bih izlazio.
35Kad bih barem imao nekoga da me sasluša, kad bi mi Svemoćni na potpisanu izjavu moju odgovorio! Kad bi onaj što se parniči sa mnom optužbu pisanu imao!
36Zaista, na ramenu svom ja bih je nosio, svezao bih je sebi oko glave kao krunu raskošnu.
37Položio bih mu račun za svaki korak svoj, uzdignute glave pristupio bih mu poput kneza.
38Ako je zbog dela mojih u pomoć zvala zemlja moja, i ako su brazde njene zajedno plakale,
39ako sam rod njen jeo, a nisam ga platio, i ako sam na uzdisanje naveo dušu vlasnika njenih,
40umesto pšenice neka mi korov trnoviti rodi, umesto ječma korov odvratni.” Ovde se završavaju Jovove reči.