Knjiga o JovuInformacije o knjizi
Jov
32
1Tako su ona tri čoveka prestala da odgovaraju Jovu, jer je on u svojim očima bio pravedan.
2Ali se na to razgnevio Elijuj, sin Varahila iz Vuza, iz Aramove porodice. Razgnevio se na Jova, što se sam pravio pravedniji od Boga.
3Razgnevio se i na njegova tri prijatelja, jer na sve to nisu našli odgovor, nego su Boga proglasili zlim.
4A Elijuj je čekao da Jov završi, pa da onda progovori, jer su svi oni bili stariji od njega.
5Dok je Elijuj posmatrao kako nema odgovora u ustima ta tri čoveka, gnev je njegov postajao sve žešći.
6Na kraju Elijuj, sin Varahila iz Vuza, reče: „Ja sam mlad, a vi ste stariji ljudi, zato sam se ustezao i plašio sam se da vam iznesem ono što znam.
7Govorio sam sebi: ‘Dani mnogi neka govore, godine mnoge neka mudrost pokažu.’
8Zaista, duh u čoveku smrtnom, dah Svemoćnog jeste ono što mu razum daje.
9Godine mnoge ne daju mudrost same po sebi, i nije dovoljno biti star da bi se znalo pravo suditi.
10Zato kažem: ‘Saslušaj me. Ja ću sad izneti ono što znam.’
11Eto, čekao sam da vi kažete to što imate, slušao sam razmišljanja vaša, dok ste tražili prave reči.
12Pažljivo sam vas slušao, ali, eto, niko nije Jova ukorio, niko od vas nije odgovor dao na reči njegove,
13zato nemojte govoriti: ‘Našli smo mudrost. Njega Bog pobija, a ne čovek.’
14Ali reči njegove nisu protiv mene bile usmerene, pa mu neću odgovoriti rečima vašim.
15Uplašili su se, ne odgovaraju više, ponestalo im je reči.
16A ja sam čekao, jer oni više ne govore, samo stoje, ne odgovaraju više.
17Sada ću ja odgovoriti, ja ću izneti ono što znam.
18Jer sam pun reči, i duh me pritiska u utrobi mojoj.
19Evo, utroba je moja kao vino kad oduška nema, kao novi meh koji hoće da pukne.
20Moram da govorim, da mi to muku olakša. Otvoriću usne svoje i odgovor dati.
21Ni prema kome neću pristrasan biti. Čoveku zemaljskom neću laskati
22jer ja ne umem da laskam - da me ne bi Tvorac moj brzo uklonio.