Knjiga proroka JeremijeInformacije o knjizi
Jirmejahu
8
1„U to vreme”, govori Gospod, „ljudi će iz grobova izvaditi kosti Judinih careva, kosti njegovih knezova, kosti sveštenika, kosti proroka i kosti stanovnika Jerusalima.
2Rasuće ih pred suncem i pred mesecom i pred svom nebeskom vojskom koju su voleli i kojoj su služili, za kojom su išli, tražili je i klanjali joj se. Neće se pokupiti, niti će se sahraniti. Biće kao đubrivo po zemlji.
3Svima koji preostanu od ovog zlog roda, po svim mestima po kojima ću rasejati one što preostanu, draža će biti smrt nego život”, govori Gospod nad vojskama.
4„Reci im: ‘Ovako kaže Gospod: ‘Zar će pasti i neće više ustati?’ Ako se jedan vrati sa svog zlog puta, zar se neće i drugi vratiti?
5Zašto je ovaj jerusalimski narod neveran i uporan u svojoj nevernosti? Prepredeni su, ne žele da se vrate sa svojih zlih puteva.
6Pazio sam i slušao. Nije dobro ono što govore. Niko se ne kaje zbog svoje zloće i ne govori: ‘Šta sam uradio?’ Svako žuri nazad na put kojim većina ide, kao konj koji u bitku juri.
7Čak i roda na nebu zna svoje vreme, grlica, ždral i lasta drže se vremena kad treba da se vrate. A moj narod ne poznaje vreme Gospodnjeg suda.
8Kako možete reći: ‘Mudri smo i imamo Gospodnji zakon’? Ali, zaista, lažna pisaljka pisara piše same laži.
9Mudraci su se postideli. Uplašili su se i biće uhvaćeni. Odbacili su Gospodnju reč, pa kakva je onda njihova mudrost?
10Zato ću njihove žene dati drugima, njihove njive onima koji uzimaju posede. Jer od najmanjeg do najvećeg, svi zgrću nepravedni dobitak. Od proroka do sveštenika, svi su varalice.
11Oni površno leče ranu kćeri mog naroda, govoreći: ‘Mir je! Mir je!’, a mira nema.
12Jesu li se postideli zbog toga što su činili gadosti? Nisu se nimalo postideli, niti su za stid znali. Zato će pasti s onima koji padaju. Posrnuće kad počnem da ih kažnjavam’, kaže Gospod.
13‘Kad ih poberem, uništiću ih’, govori Gospod. ‘Neće biti grožđa na lozi, neće biti smokava na smokvi, čak će i lišće uvenuti. Ono što im dajem otići će drugima umesto njima’.”
14„Zašto mirno sedimo? Sakupite se. Uđimo u utvrđene gradove da tamo ćutimo. Jer nas je Gospod, naš Bog, ućutkao. Gospod nam daje da pijemo žuč, jer smo mu zgrešili.
15Nadali smo se miru, a ništa dobro nije došlo, i vremenu izlečenja, a ono strah!
16Iz Dana se čuje frktanje njegovih konja. Od rzanja njegovih pastuva sva se zemlja trese. Dolaze i proždiru zemlju i sve što je na njoj, grad i njegove stanovnike.”
17„Šaljem na vas zmije otrovnice protiv kojih čaranje ne deluje, i one će vas ujedati”, govori Gospod.
18Obuzela me je neizlečiva tuga. Moje srce boluje.
19Kći mog naroda vapi iz daleke zemlje: „Zar Gospod nije u Sionu? Zar njegov car nije u njemu?” „Zašto me vređaju svojim rezbarenim likovima, ništavnim tuđim bogovima?”
20„Žetva je prošla, leto se završilo, a mi nismo spaseni!”
21Potresen sam zbog rane kćeri mog naroda. Žalostan sam. Obuzeo me je strah.
22Zar nema balzama u Galadu? Zar tamo nema lekara? Zašto onda ne ozdravi kći mog naroda?