Knjiga proroka JeremijeInformacije o knjizi
Jirmejahu
4
1„Ako se vratiš, Izraele”, govori Gospod, „meni se vrati. Ako ukloniš svoje gadosti ispred mene, nećeš morati u tuđoj zemlji živeti.
2Ako se zakuneš: ‘Tako živ bio Gospod, Bog istine, pravde i pravednosti!’, onda će se mnome blagosiljati narodi i mnome će se dičiti.’
3Jer ovako Gospod kaže Judinom narodu i Jerusalimu: ‘Uzorite sebi plodnu zemlju, ne sejte među trnje.
4Obrežite se Gospodu, obrežite svoje srce, narode Judin i stanovnici Jerusalima, da moj gnev ne bi došao kao vatra i da se ne bi razgoreo tako da ga niko ne može ugasiti, zbog vaših zlih dela.’
5Objavite u Judi, razglasite u Jerusalimu, govorite i trubite u rog po svoj zemlji. Vičite iz sveg glasa: ‘Sakupite se! Uđimo u utvrđene gradove!
6Podignite prema Sionu znak za zbor! Nađite zaklon! Nemojte stajati!’ Jer ja dovodim nevolju sa severa, veliku propast.
7Podigao se kao lav iz čestara svoga, krenuo je onaj koji zatire narode, pošao je sa svog mesta da tvoju zemlju pretvori u strašan prizor. Tvoji će gradovi biti razoreni tako da u njima niko neće živeti.
8Zato opašite kostret. Od tuge se udarajte u grudi i gorko plačite, jer se Gospodnji žestoki gnev nije odvratio od nas.
9‘Tog dana’, govori Gospod, ‘klonuće srce caru i knezovima, sveštenici će se zaprepastiti, proroci će se začuditi.’
10A ja sam rekao: ‘Jao, Gospode! Zaista si prevario ovaj narod i Jerusalim, kad si rekao: ‘Imaćete mir’, a mač preti našoj duši.’
11U to vreme reći će se ovom narodu i Jerusalimu: ‘Vruć vetar s utabanih staza preko pustinje duva prema kćeri moga naroda, ali ne da veje niti da čisti žito.
12Silni vetar duva odande prema meni. A ja ću im sada suditi.
13Gle, neprijatelj će se kao kišni oblak pojaviti. Njegova su kola kao olujni vetar, njegovi su konji brži od orlova. Reći ćete: ‘Teško nama, propali smo!’
14Očisti svoje srce od zla, Jerusalime, da bi se spasao. Dokle će u tebi prebivati zle misli tvoje?
15Jer se glas čuje iz Dana i objavljuje se zlo iz brdovitog područja Jefrema.
16Govorite o tome narodima! Objavite ovu reč protiv Jerusalima!’ ‘Straže dolaze iz daleke zemlje, i pustiće svoj glas na Judine gradove.
17Kao poljski čuvari okružuju Jerusalim sa svih strana, jer se protiv mene pobunio’, govori Gospod.
18‘Stići će te tvoj put i tvoja dela. To je tvoja nevolja, gorka je, jer ti do srca dopire.’
19Jao moja utroba! Jao moja utroba! Težak je bol u mom srcu. Uznemirilo se srce u meni. Ne mogu ćutati, jer je moja duša čula zvuk roga, ratni poklič.
20Objavljuje se propast za propašću, jer je cela zemlja opustošena. Iznenada su moji šatori opustošeni, i u trenu moja šatorska krila.
21Dokle ću gledati znak za zbor i slušati zvuk roga?
22Moj narod je bezuman. Ne slušaju me. To su nerazumni sinovi, nemaju razuma. Mudri su da čine zlo, ali dobro činiti ne znaju.
23Gledao sam zemlju, a ona beše prazna i pusta. Gledao sam nebesa, a njihove svetlosti više nije bilo.
24Gledao sam gore, a one su se zatresle, i svi su se bregovi uzdrmali.
25Pogledao sam, i nije bilo zemaljskog čoveka i sve su nebeske ptice odletele.
26Gledao sam voćnjak, a ono se plodna zemlja u pustinju pretvorila, i svi su njeni gradovi razoreni. Gospod je to učinio u svom žestokom gnevu.
27Jer ovako kaže Gospod: ‘Cela će zemlja biti pretvorena u pustoš, i ja ću je potpuno uništiti.’
28Zbog toga će zemlja tugovati, a nebesa na visini potamneti. Jer sam ja tako rekao, tako sam odlučio i neću zažaliti niti ću od toga odustati.
29Od vike konjanika i strelaca beži sav grad. Ulaze u čestare i penju se na stene. Svi su gradovi napušteni, niko ne živi u njima.
30Šta ćeš učiniti sad kad si opustošena? A oblačila si se u skerlet, stavljala si zlatni nakit, isticala si svoje oči crnom bojom. Uzalud si se ulepšavala. Odbacili su te oni koji su za tobom žudeli. Sada traže tvoju dušu.
31Čujem glas koji je kao glas žene u bolovima, muku kao u žene koja se prvi put porađa, glas kćeri sionske koja hvata dah. Ona širi svoje ruke i govori: ‘Teško meni! Moja duša je iznemogla pred ubicama’.”