Prva knjiga MojsijevaInformacije o knjizi
U početku
49
1Zatim je Jakov pozvao svoje sinove i rekao im: „Okupite se da vam kažem šta će vam se dogoditi u budućim danima.
2Sakupite se i čujte, Jakovljevi sinovi, čujte Izraela, svog oca.
3Ruvime, ti si moj prvenac, moja sila i prvenac moje muške snage, uzvišen si u dostojanstvu i u snazi.
4Neobuzdan si poput voda, nemoj se uzvisivati, jer si legao na postelju svog oca. Tada si je obeščastio. On je legao na moju postelju!
5Simeon i Levije su braća. Mačevi su im oruđe nasilja.
6U njihovo društvo moja duša ne ulazi. S njihovim se zborom moje srce ne ujedinjuje, jer su u svom gnevu pobili ljude, i u svojoj samovolji presekli su bikovima žile na nogama.
7Proklet da je njihov gnev, jer je okrutan, i njihov bes, jer je žestok. Razdeliću ih po Jakovu i rasuću ih po Izraelu.
8Tebe će, Juda, tvoja braća hvaliti. Tvoja će ruka biti na vratu tvojih neprijatelja. Sinovi tvog oca tebi će se klanjati.
9Juda je lavić. Sine moj, od plena ćeš ustajati. Spustio se, kao lav se ispružio, i ko se usuđuje da ga probudi?
10Žezlo se neće odmaći od Jude, ni zapovednička palica od njegovih nogu, dok ne dođe onaj kome to pripada, i njemu će se pokoravati narodi.
11Kad za lozu veže svog magarca, za plemenitu lozu potomka svoje magarice, on će svoju odeću prati u vinu i svoje haljine u krvi od grožđa.
12Oči su mu crvene od vina, a zubi beli od mleka.
13Zavulon će živeti pored mora, i biće uz obalu gde su usidreni brodovi, i njegovo područje protezaće se prema Sidonu.
14Isahar je magarac jakih kostiju, koji počiva među ogradama.
15Videće da je počivalište dobro i da je zemlja lepa, pa će podmetnuti leđa da nosi teret i biće prisiljen na ropski rad.
16Kao jedno od Izraelovih plemena, Dan će suditi svom narodu.
17Dan će biti zmija pored puta, rogata zmija pored puta, koja konja ujeda za gležanj tako da njegov jahač pada na leđa.
18Ka tvom spasenju sam se uzdao Gospode.
19Gada će napadati razbojnici, ali on će im biti za petama.
20Od Asira će dolaziti obilje hleba, i on će davati carske poslastice.
21Neftalim je tanana košuta. On govori lepe reči.
22Josif je mladica rodnog drveta, mladica rodnog drveta kraj izvora, što preko zida tera svoje grane.
23Ali strelci su ga napadali, gađali i gajili mržnju prema njemu.
24A ipak je njegov luk ostao čvrst, i snažne mišice ruku njegovih bile su gipke. Iz ruku Jakovljevog Silnog Boga dolazi Pastir, Izraelov Kamen.
25On dolazi od Boga tvog oca, i on će ti pomoći. On je sa Svemoćnim, i blagosloviće te blagoslovima nebeskim odozgo, blagoslovima voda iz velikih dubina, blagoslovima grudi i utrobe.
26Blagoslovi tvog oca nadmašiće blagoslove večnih gora i ukras vekovnih brda. Oni će biti na Josifovoj glavi, na temenu onoga koji je izdvojen od svoje braće.
27Venijamin će rastrzati plen kao vuk. Ujutru će jesti životinju koju uhvati, a uveče će deliti plen.”
28Svi oni čine dvanaest Izraelovih plemena, i ovo im je otac rekao kad ih je blagoslovio. Svakoga je blagoslovio odgovarajućim blagoslovom.
29Zatim im je dao ovu zapovest: „Kad se priberem svom narodu, sahranite me s mojim očevima u pećini koja je u polju Efrona Hetejina,
30u pećini koja je u polju Makpeli ispred Mamrije u hananskoj zemlji, u polju koje je Avram kupio od Efrona Hetejina za grob.
31Tamo su sahranili Avrama i njegovu ženu Saru. Tamo su sahranili Isaka i njegovu ženu Rebeku, i tamo sam ja sahranio Liju.
32To polje i pećina na njemu kupljeni su od Hetovih sinova.”
33Kad je Jakov dao zapovesti svojim sinovima, podigao je noge na postelju i izdahnuo, pa je bio pribran svom narodu.