Prva knjiga MojsijevaInformacije o knjizi
U početku
50
1Tada je Josif pao na lice svog oca, briznuo u plač nad njim i poljubio ga.
2Zatim je Josif zapovedio svojim slugama, lekarima, da balsamuju njegovog oca. Tako su lekari balsamovali Izraela,
3i za to im je trebalo punih četrdeset dana, jer im je obično toliko bilo potrebno za balsamovanje. Egipćani su ga sedamdeset dana oplakivali.
4Kad su prošli dani oplakivanja, Josif je rekao onima na faraonovom dvoru: „Molim vas, ako sam našao milost u vašim očima, ovako recite faraonu:
5‘Moj otac me je zakleo rečima: ‘Ja ću uskoro umreti. Sahrani me u grobu koji sam za sebe iskopao u hananskoj zemlji.’ Zato te sada molim, dozvoli mi da odem i sahranim svog oca, a onda ću se vratiti’.”
6A faraon mu je na to rekao: „Idi i sahrani svog oca kao što te je zakleo.”
7Tako je Josif otišao da sahrani svog oca, a s njim su pošle sve faraonove sluge, starešine njegovog dvora i sve starešine egipatske zemlje,
8i ceo Josifov dom, njegova braća i dom njegovog oca. Samo su svoju decu i svoju sitnu i krupnu stoku ostavili u zemlji Gesem.
9S njim su pošla i kola i konjanici, tako da je povorka bila veoma velika.
10Onda su stigli na gumno Atad, koje je na području oko Jordana, i tu su mnogo i bolno naricali. Tu je Josif još sedam dana oplakivao svog oca.
11Kad su stanovnici te zemlje, Hananci, videli to oplakivanje na gumnu Atad, uzviknuli su: „To je velika žalost za Egipćane!” Zato je to mesto, koje se nalazi na području oko Jordana, nazvano Avel-Misraim.
12Tako su njegovi sinovi učinili upravo onako kako im je zapovedio.
13Odneli su ga u hanansku zemlju i sahranili u pećini u polju Makpeli, koja je ispred Mamrije, u polju koje je Avram kupio od Efrona Hetejina za grob.
14Kad je sahranio svog oca, Josif se vratio u Egipat, on i njegova braća i svi oni koji su pošli s njim da sahrane njegovog oca.
15Kad su Josifova braća videla da im je otac umro, rekla su: „Možda Josif gaji mržnju prema nama, pa će nam vratiti za sve zlo što smo mu učinili.”
16Zato su Josifu preneli zapovest ovim rečima: „Pred svoju smrt tvoj otac je zapovedio:
17‘Ovako recite Josifu: ‘Molim te, oprosti svojoj braći prestup i greh kojim su ti naneli zlo.’ I zato te sada molimo, oprosti prestup slugama Boga tvog oca.” Josif je briznuo u plač kad su mu to rekli.
18Posle toga došla su i njegova braća, pala su pred njim i rekla: „Evo, tvoji smo robovi”
19Tada im je Josif rekao: „Ne bojte se, zar sam ja na mestu Boga?
20Vi ste mi mislili zlo, ali je Bog mislio dobro da bi uradio ono što danas čini i da bi mnogim ljudima sačuvao život.
21Zato se sada ne bojte. Ja ću snabdevati hranom vas i vašu decu.” Tako ih je utešio ohrabrujućim rečima.
22Josif je ostao da živi u Egiptu, on i dom njegovog oca. On je živeo sto i deset godina.
23Josif je video Jefremove sinove do trećeg kolena, a i sinove Mahira, Manasijinog sina, koji su se rodili na Josifovim kolenima.
24Na kraju je Josif rekao svojoj braći: „Ja ću uskoro umreti. Ali Bog će obratiti pažnju na vas, i izvešće vas iz ove zemlje u zemlju koju je pod zakletvom obećao Avramu, Isaku i Jakovu.”
25Josif je zakleo Izraelove sinove rečima: „Bog će obratiti pažnju na vas. Tada odnesite moje kosti odavde.”
26Josif je umro kad je imao sto deset godina. Balsamovali su ga i stavili u kovčeg u Egiptu.