Prva knjiga MojsijevaInformacije o knjizi
U početku
44
1Kasnije je Josif zapovedio čoveku koji je upravljao njegovim domom: „Napuni ovim ljudima vreće sa hranom koliko mogu da ponesu i svakome stavi njegov novac odozgo u vreću.
2A moj srebrni pehar stavi odozgo u vreću najmlađeg zajedno s njegovim novcem za žito.” I on je učinio kao što mu je Josif rekao.
3Kad je svanulo, otpustili su te ljude s njihovim magarcima.
4Tako su oni otišli iz grada. Nisu bili daleko odmakli kada je Josif rekao čoveku koji je upravljao njegovim domom: „Ustani i požuri za onim ljudima, i kad ih stigneš reci im: ‘Zašto vraćate zlo za dobro?
5Zar nije to pehar iz kog moj gospodar pije i iz kog tačno proriče? Zlo ste učinili’.”
6Kad ih je stigao, ponovio im je to što je Josif rekao.
7A oni su mu rekli: „Zašto naš gospodar tako govori? Tvoje sluge nikada ne bi učinile tako nešto.
8Eto, novac koji smo našli odozgo u svojim vrećama doneli smo ti nazad iz hananske zemlje. Kako bismo onda mogli da ukrademo srebro ili zlato iz kuće tvog gospodara?
9Kod koga se od tvojih robova nađe ono što je ukradeno, taj neka umre, a mi ostali bićemo robovi našeg gospodara.”
10A on reče: „Neka bude kako ste rekli. Onaj kod koga se nađe ono što je ukradeno postaće moj rob, a vi ćete biti nedužni.”
11Svi su brzo spustili svoje vreće na zemlju i otvorili ih.
12A on ih je pažljivo pregledao. Počeo je od najstarijeg, a završio kod najmlađeg. Pehar je nađen u Venijaminovoj vreći.
13Tada su razderali svoje ogrtače i svi su natovarili svoje magarce, pa su se vratili u grad.
14Kad su Juda i njegova braća ušli u Josifov dom, on je još uvek bio tamo. Tada su pali pred njim na zemlju.
15A Josif im reče: „Šta ste to učinili? Zar niste znali da čovek kao što sam ja može tačno proricati?”
16Na to Juda uzviknu: „Šta da kažemo svom gospodaru? Šta da govorimo? I kako da se opravdamo? Bog je otkrio prestup tvojih robova. Evo, robovi smo svom gospodaru, i mi i onaj u čijoj je ruci nađen pehar!”
17Ali on odgovori: „Nikada ne bih učinio tako nešto! Onaj u čijoj je ruci nađen pehar biće moj rob, a vi ostali idite u miru svom ocu.”
18Tada mu je Juda prišao i rekao: „Molim te, moj gospodaru, dopusti svom robu da nešto kaže svom gospodaru, i nemoj se razgneviti na svog roba, jer si ti kao sam faraon.
19Naš gospodar je pitao svoje robove: ‘Imate li oca ili brata?’
20A mi smo odgovorili svom gospodaru: ‘Imamo starog oca i najmlađeg brata. To dete mu se rodilo pod starost, a njegov brat je mrtav, tako da je samo on ostao od svoje majke, i otac ga mnogo voli.’
21Posle toga ti si rekao svojim robovima: ‘Dovedite mi ga da ga vidim svojim očima.’
22A mi smo rekli svom gospodaru: ‘Dečak ne može da ostavi oca. Kad bi ga ostavio, otac bi sigurno umro.’
23Tada si rekao svojim robovima: ‘Ako vaš najmlađi brat ne dođe s vama, nećete više videti moje lice.’
24Tako smo otišli tvom robu, našem ocu, i preneli mu šta je rekao naš gospodar.
25Kasnije nam je otac rekao: ‘Idite opet i kupite nam malo hrane.’
26Ali mi smo odgovorili: ‘Ne možemo da idemo, osim ako naš najmlađi brat ne pođe s nama, jer ne možemo doći pred lice onog čoveka ako naš najmlađi brat nije s nama.’
27Tada nam je tvoj rob, naš otac, rekao: ‘Vi znate da mi je žena rodila samo dva sina.
28Jedan je otišao od mene i ja sam povikao: ‘Sigurno je raskomadan!’, i do danas ga više nisam video.
29Ako i ovoga odvedete od mene i zadesi ga neko zlo pa pogine, svalićete nesreću na moju sedu glavu i poslaćete je u grob.’
30A sada, ako bez dečaka odem kod tvog roba, svog oca, i ako on, čija je duša vezana za dušu dečaka,
31vidi da ga nema, on će sigurno umreti, i tvoji robovi će poslati sedu glavu tvog roba, našeg oca, s tugom u grob.
32Ja, tvoj rob, odgovoran sam za dečaka dok je on daleko od svog oca, kome sam rekao: ‘Ako ti ga ne vratim, biću ti kriv zauvek.’
33Zato te molim, dopusti tvom robu da ostane umesto dečaka i da bude rob mom gospodaru, a dečak neka ide sa svojom braćom.
34Jer kako da se bez dečaka vratim kod svog oca, pa da gledam nevolju koja će ga snaći?”