Prva knjiga MojsijevaInformacije o knjizi
U početku
42
1Jakov je video da u Egiptu ima žita, pa je svojim sinovima rekao: „Zašto gledate jedan u drugoga?”
2I još je rekao: „Čuo sam da u Egiptu ima žita. Idite i tamo ga kupite, da ostanemo živi i da ne pomremo.”
3Tako su desetorica Josifove braće otišla u Egipat da kupe žito.
4Ali Jakov nije poslao Josifovog brata Venijamina s drugom braćom, jer je rekao: „Da ga ne bi zadesilo neko zlo, pa da pogine.”
5Tako su Izraelovi sinovi došli zajedno s drugima koji su dolazili da kupuju hranu, jer je u hananskoj zemlji vladala glad.
6A Josif je bio moćan čovek u zemlji. On je prodavao žito ljudima iz svih zemalja. Zato su Josifova braća došla kod njega i poklonila mu se licem do zemlje.
7Kad je Josif ugledao svoju braću, odmah ih je prepoznao, ali oni njega nisu prepoznali. Zato im se obratio oštrim rečima: „Odakle dolazite?” Oni su odgovorili: „Dolazimo iz hananske zemlje da kupimo hranu.”
8Josif je prepoznao svoju braću, ali oni njega nisu prepoznali.
9Josif se odmah setio snova koje je sanjao o njima, pa im je rekao: „Vi ste uhode! Došli ste da vidite gde je zemlja nezaštićena!”
10A oni su mu odgovorili: „Ne, gospodaru. Tvoje sluge su došle da kupe hranu.
11Svi smo mi sinovi jednog čoveka. Mi smo čestiti ljudi. Tvoje sluge nisu uhode.”
12Ali on im je rekao: „Nije tačno! Vi ste došli da vidite gde je zemlja nezaštićena!”
13Oni su tada rekli: „Nas je dvanaestoro braće, tvojih slugu. Svi smo mi sinovi jednog čoveka u hananskoj zemlji. Najmlađi je ostao s našim ocem, a jednog više nema.”
14Ali Josif im reče: „Već sam vam kazao: ‘Vi ste uhode!’
15Ovako ćete biti iskušani: Tako živ bio faraon, nećete izaći odavde dok vaš najmlađi brat ne dođe ovamo.
16Pošaljite jednog od vas da dovede vašeg brata, a vi ćete ostati u zatvoru, da bi se videlo da li je istina to što ste rekli. Ali ako nije, tako živ bio faraon, onda ste uhode.”
17Zatim ih je sve zajedno bacio u zatvor na tri dana.
18Trećeg dana Josif im reče: „Ako ovako uradite ostaćete živi, jer se ja bojim Boga:
19Ako ste čestiti, neka jedan od vaše braće ostane u zatvoru, a vi ostali idite i odnesite žito svojim porodicama koje gladuju.
20Onda mi dovedite svog najmlađeg brata da bi se videlo da li je tačno ono što ste rekli, i nećete umreti.” I oni su pristali da tako učine.
21Tada rekoše jedan drugom: „Sigurno snosimo krivicu zbog našeg brata, jer smo videli nevolju njegove duše kad nas je preklinjao za milost, a mi ga nismo poslušali. Zato nas je snašla ova nevolja.”
22Tada im Ruvim odgovori: „Zar vam nisam govorio: ‘Ne činite greh detetu?’ Ali vi niste slušali. Sad se traži račun za njegovu krv.”
23Ali nisu znali da ih Josif razume, jer je s njima razgovarao preko tumača.
24Zato se udaljio od njih i zaplakao. Zatim se vratio i razgovarao s njima, pa je uzeo Simeona i vezao ga pred njihovim očima.
25Tada je Josif zapovedio da im se džakovi napune žitom, da im se u njihove vreće vrati novac i da im se da hrana za put. Tako su im i učinili.
26Oni su natovarili žito na svoje magarce i krenuli odande.
27Kad su se zaustavili da prenoće i kad je jedan od njih otvorio svoju vreću da nahrani magarca, ugledao je svoj novac odozgo u vreći.
28Tada je svojoj braći rekao: „Moj novac je vraćen i evo ga u vreći!” Tada im se srce ispunilo strahom, pa su se drhteći okrenuli jedan prema drugom i rekli: „Šta nam je ovo Bog učinio?”
29Kad su došli kod svog oca Jakova u hanansku zemlju, ispričali su mu šta im se sve dogodilo:
30„Čovek koji je gospodar one zemlje oštro je razgovarao s nama, jer je mislio da smo uhode koje su došle da izvide zemlju.
31Ali mi smo mu rekli: ‘Mi smo čestiti ljudi. Nismo uhode.
32Nas je dvanaestoro braće i sinovi smo jednog oca. Jednog brata više nema, a najmlađi je ostao s našim ocem u hananskoj zemlji.’
33Ali čovek koji je gospodar one zemlje rekao nam je: ‘Ovako ću znati da li ste čestiti: neka jedan od vaše braće ostane kod mene, a vi uzmite nešto hrane za svoje porodice koje gladuju, pa idite.
34Dovedite mi svog najmlađeg brata. Tako ću znati da niste uhode, nego da ste čestiti ljudi. Onda ću vam vratiti vašeg brata, a vi ćete moći da trgujete u ovoj zemlji’.”
35A kad su praznili svoje vreće, svako je u svojoj vreći našao zavežljaj s novcem. Oni i njihov otac videli su zavežljaje s novcem i uplašili su se.
36Tada je njihov otac Jakov uzviknuo: „Zbog vas sam ostao bez dece! Josifa više nema, nema ni Simeona, a i Venijamina hoćete da mi uzmete! Sve se na mene svalilo!”
37A Ruvim reče svom ocu: „Ubij moja dva sina ako ti ga ne vratim. Daj ga meni, ja ću se brinuti o njemu i vratiću ti ga.”
38Ali on odgovori: „Moj sin neće ići s vama, jer je njegov brat mrtav i on je ostao sam. Ako ga zadesi neko zlo pa pogine na putu na koji idete, poslali biste moju sedu glavu s tugom u grob.”