Prva knjiga o carevimaInformacije o knjizi
Melahim Alef
2
1Kad se Davidu približilo vreme da umre, zapovedio je svom sinu Solomonu:
2„Ja idem putem kojim idu svi na zemlji. A ti budi jak i budi čovek.
3Izvršavaj svoje obaveze prema Gospodu, svom Bogu, hodeći njegovim putevima i držeći se njegovih odredaba, njegovih zapovesti, njegovih zakona i njegovih opomena, kao što je zapisano u Mojsijevom zakonu, da bi postupao razborito u svemu što radiš i kud god da pođeš,
4i da bi Gospod ispunio reč koju je rekao za mene: ‘Ako tvoji sinovi budu pazili na svoj put i ako mi budu služili u istini svim svojim srcem i svom svojom dušom, nećeš ostati bez naslednika koji će sedeti na Izraelovom prestolu.’
5I sam dobro znaš šta mi je učinio Joav, Serujin sin, i šta je učinio dvojici zapovednika izraelske vojske, Aveniru, Nirovom sinu, i Amasi, Jeterovom sinu, kad ih je ubio prolivši krv u vreme mira kao da je rat, pa je tako krvlju uprljao pojas oko svojih bedara i sandale na svojim nogama.
6Zato postupi po svojoj mudrosti i ne daj da se njegova seda glava s mirom spusti u grob.
7Prema sinovima Varzelaja iz Galada budi milostiv i neka oni budu među onima koji jedu za tvojim stolom, jer su i oni meni pomogli kad sam bežao pred tvojim bratom Avesalomom.
8Tu je i Simej, sin Gire iz Venijaminovog plemena, iz Vaurima. On me je proklinjao teškim kletvama onog dana kad sam išao u Mahanaim. Ali došao mi je u susret kod Jordana, tako da sam mu se Gospodom zakleo: ‘Neću te mačem pogubiti.’
9Ali ti ga nemoj ostaviti bez kazne, jer si mudar čovek i dobro znaš šta treba da mu učiniš. Njegovu sedu glavu s krvlju pošalji u grob.”
10Zatim je David počinuo kod svojih praočeva i bio je sahranjen u Davidovom gradu.
11David je vladao nad Izraelom četrdeset godina. U Hevronu je vladao sedam godina, a u Jerusalimu trideset i tri godine.
12Solomon je seo na presto svog oca Davida i njegovo carstvo se veoma utvrdilo.
13Adonija, Agitin sin, došao je kod Vitsaveje, Solomonove majke. Kad ga je ona upitala: „Dolaziš li u miru?”, on je odgovorio: „Da, dolazim u miru.”
14Zatim reče: „Hteo bih nešto da ti kažem.” A ona reče: „Kaži.”
15On reče: „Ti dobro znaš da je carstvo trebalo da pripadne meni i da je ceo Izrael očekivao da ja budem car. Ali desilo se drugačije i carstvo je pripalo mom bratu, jer mu ga je Gospod dao.
16A sada te samo za jedno molim. Nemoj me odbiti.” Ona mu reče: „Kaži.”
17On zatim reče: „Molim te, kaži caru Solomonu, jer tebe neće odbiti, neka mi da za ženu Avisagu Sunamku.”
18A Vitsaveja mu reče: „Dobro, govoriću caru za tebe.”
19Tako je Vitsaveja došla kod cara Solomona da mu govori za Adoniju. Car je odmah ustao, pošao joj u susret i poklonio joj se. Zatim je seo na svoj presto i zapovedio da postave presto za njegovu majku, da sedne njemu zdesna.
20Ona reče: „Imam jednu malu molbu za tebe. Nemoj me odbiti.” Car joj odgovori: „Kaži, majko. Neću te odbiti.”
21Ona zatim reče: „Neka se Avisaga Sunamka da tvom bratu Adoniji za ženu.”
22Na to car Solomon odgovori svojoj majci: „Zašto tražiš Avisagu Sunamku za Adoniju? Traži i carstvo za njega, jer mi je stariji brat, za njega i za sveštenika Avijatara i za Joava, Serujinog sina!”
23Tada se car Solomon zakleo Gospodom: „Neka mi Bog učini tako i neka me još teže kazni ako Adonija ne plati svojom dušom za to što je rekao.
24I sada, tako živ bio Gospod, koji me je utvrdio i dao mi da sednem na presto svog oca Davida i koji mi je načinio dom, kao što je i obećao, Adonija će još danas biti pogubljen.”
25Car Solomon je odmah poslao Venaju, Jodajevog sina, koji je udario Adoniju, tako da je ovaj umro.
26Car zatim reče svešteniku Avijataru: „Idi u Anatot na svoje njive. Zaslužio si smrt, ali te danas neću pogubiti, jer si nosio kovčeg Gospodnji pred mojim ocem Davidom i podnosio si nevolje sve vreme dok je i moj otac podnosio nevolje.”
27Tako je Solomon oterao Avijatara da više ne služi kao Gospodnji sveštenik, da bi se ispunila Gospodnja reč koju je u Silomu izrekao protiv Ilijevog doma.
28Vest o tome stigla je i do Joava - jer je pristao uz Adoniju, premda nije pristao uz Avesaloma - i Joav je pobegao u Gospodnji šator i čvrsto se uhvatio za rogove oltara.
29Caru Solomonu su javili: „Joav je pobegao u Gospodnji šator i eno ga pored oltara.” A Solomon je poslao Venaju, Jodajevog sina, i rekao mu: „Idi i pogubi ga!”
30Venaja je otišao u Gospodnji šator i rekao Joavu: „Ovako kaže car: ‘Izađi’!” Ali on reče: „Neću! Ovde hoću da umrem.” Tada je Venaja javio caru: „Tako mi je rekao Joav i tako mi je odgovorio.”
31A car mu reče: „Učini kao što je kazao i pogubi ga. Sahrani ga, i skini s mene i s doma mog oca krv koju je Joav prolio bez razloga.
32Neka Gospod učini da njegova krv padne na njegovu glavu, jer je pogubio dva čoveka koja su bila pravednija i bolja od njega. Ubio ih je mačem bez znanja mog oca Davida: Avenira, Nirovog sina, zapovednika Izraelove vojske, i Amasu, Jeterovog sina, zapovednika Judine vojske.
33Njihova krv neka padne na Joavovu glavu i na glavu njegovog potomstva doveka. A na Davidu i njegovom potomstvu, na njegovom domu i njegovom prestolu neka doveka počiva mir od Gospoda.”
34Tako je Venaja, Jodajev sin, otišao, udario Joava i pogubio ga. Sahranjen je kod svoje kuće u pustinji.
35Tada je car umesto njega nad vojskom postavio Venaju, Jodajevog sina, a na Avijatarovo mesto car je postavio sveštenika Sadoka.
36Zatim je car pozvao Simeja i rekao mu: „Sagradi sebi kuću u Jerusalimu i ostani ovde i nikuda ne idi odavde.
37Onog dana kad izađeš i pređeš dolinu Kedron, znaj da ćeš poginuti. Tvoja krv pašće na tvoju glavu.”
38Simej je odgovorio caru: „Dobro. Kako je rekao moj gospodar, car, tako će tvoj sluga učiniti.” Simej je dugo živeo u Jerusalimu.
39Posle tri godine, dva Simejeva roba pobegla su kod Ahisa, Mahinog sina, cara Gata. Simeju je bilo javljeno: „Eno, tvoji su robovi u Gatu.”
40Simej je odmah ustao, osedlao svog magarca i otišao u Gat kod Ahisa da potraži svoje robove. Zatim se Simej vratio iz Gata sa svojim robovima.
41A Solomonu je bilo javljeno: „Simej je otišao iz Jerusalima u Gat i vratio se.”
42Tada je car pozvao Simeja i rekao mu: „Zar te nisam zakleo Gospodom i upozorio te kad sam ti rekao: ‘Onog dana kad izađeš i pođeš bilo kuda, znaj da ćeš poginuti’, i zar mi ti nisi rekao: ‘Dobro, razumeo sam?’
43Zašto se onda nisi držao zakletve kojom si se zakleo Gospodu i poslušao strogu zapovest koju sam ti dao?”
44Zatim car reče Simeju: „I sam znaš kakva si zla naneo mom ocu Davidu, dobro to znaš u svom srcu. Ali Gospod će zlo koje si naneo drugima vratiti na tvoju glavu.
45A car Solomon biće blagoslovljen i Davidov presto biće doveka utvrđen pred Gospodom.”
46Tada je car dao zapovest Venaji, Jodajevom sinu, koji je izašao i udario Simeja, tako da je ovaj umro. Carstvo se utvrdilo u Solomonovoj ruci.