Knjiga o sudijamaInformacije o knjizi
Šofetim
5
1Tog dana su Devora i Varak, Avinejemov sin, zapevali ovu pesmu:
2„Rasuše ljudi kose svoje u Izraelu, spremni za boj, narod se dobrovoljno odazva, blagosiljajte Gospoda!
3Čujte, carevi! Slušajte, poglavari! Ja ću Gospodu pevati, pesmom ću hvaliti Gospoda, Boga Izraelovog.
4Gospode, kad si krenuo sa Sira, kad si pošao iz Edoma, zemlja se tresla i nebesa su kišu izlila, oblaci su kišom lili.
5Gore su se rastopile pred licem Gospodnjim, i sam Sinaj pred licem Gospoda, Boga Izraelovog.
6U danima Samegara, Anatovog sina, u danima Jailje, putevi su bili pusti, a putnici su išli putevima zaobilaznim.
7Pusta su bila sela izraelska, pusta su bila, dok nisam ustala ja, Devora, dok nisam ustala kao majka u Izraelu.
8Bogove nove oni su izabrali. Rat je tada bio na vratima. Ni štit ni koplje nisu se videli među četrdeset hiljada u Izraelu.
9Srce je moje sa izraelskim zapovednicima, koji su se dobrovoljno javili između naroda. Blagosiljajte Gospoda.
10Vi što na riđim magaricama jašete, što na raskošnim ćilimima sedite, i putevima idete, razmislite!
11Čuli su se glasovi onih koji vodu dele na pojilištima. Nabrajali su tamo pravedna dela Gospodnja, pravedna dela njegovog naroda koji živi u izraelskim selima. Tada je Gospodnji narod na vrata sišao.
12Probudi se, Devora, probudi se! Probudi se, probudi se i pesmu zapevaj! Ustani, Varače, i odvedi zarobljenike svoje, sine Avinejemov!
13Tada su preživeli sišli k velikašima. Narod Gospodnji k meni je sišao da se protiv junaka bori.
14Oni koji su poreklom od Jefrema došli su u ravnicu, oni su s tobom, Venijamine, među narodom tvojim. Od Mahira su zapovednici izašli, od Zavulona oni što se pisarskim priborom služe.
15Knezovi Isaharovi s Devorom su bili, Isahar, kao i Varak, u ravnicu je pešice poslan bio. Dugo se kolebalo srce sinova Ruvimovih.
16Zašto si seo među bisage, i slušaš kako pastir frulu stadu svira? Dugo se kolebalo srce sinova Ruvimovih.
17Galad je ostao s one strane Jordana. A zašto je Dan tada na brodovima bio? Asir je dokono na obali sedeo, i u pristaništima svojim živeo.
18Zavulon je narod koji je dušu svoju smrti izlagao, a tako i Neftalim, na uzvišenjima u polju.
19Carevi su u boj pošli. Tada su se hananski carevi borili u Tanahu, kod voda megidskih, ali srebra nisu zaplenili.
20S neba su se zvezde borile, sa staza svojih borile su se protiv Sisare.
21Vode Kisona sve su ih odnele, vode pradavne, vode Kisona. Dušo moja, silnike si gazila.
22Tada se začuo topot konja, silovita jurnjava pastuva.
23‘Prokunite Miroz’, rekao je anđeo Gospodnji. ‘Proklinjite stanovnike njegove, jer nisu Gospodu u pomoć pritekli, s junacima nisu pomogli Gospodu.’
24Blagoslovljena bila Jailja, žena Evera Kenejca, više od svih žena, blagoslovljena bila više od svih žena u šatorima.
25Tražio je vodu, mleka mu je dala. U veliku skupocenu činiju nalila mu je kiselog mleka.
26Rukom je svojom za šatorskim klinom posegnula, i desnicom svojom za maljem. Udarila je Sisaru i glavu mu je probola, slepoočnice mu je smrskala i probila.
27Pred nogama njenim srušio se, pao je, sručio se. Pred nogama njenim srušio se, pao je. Kako se srušio, tako je mrtav ostao.
28Na prozoru je bila majka Sisarina, kroz prozorsku rešetku pogledom ga je tražila i govorila: ‘Zašto kola njegovih nema tako dugo? Zašto kasni topot zaprege njegove?’
29Mudre plemkinje njene odgovorile su joj, a i sama je sebi govorila:
30‘Zar nisu plen našli pa ga dele, po devojku, dve devojke na svakog čoveka, tkanine raznobojne zaplenili su za Sisaru, tkanine raznobojne zaplenili su, haljinu vezenu, tkaninu obojenu, dve haljine vezene, da budu ukras oko vrata onima što su plen uzeli?’
31Neka tako propadnu svi neprijatelji tvoji, Gospode, a oni koji te vole neka budu kao sunce kad u svojoj snazi grane.” Tako je zemlja bila u miru četrdeset godina.