Knjiga o RutiInformacije o knjizi
Rut
1
1U danima kad su sudije delile pravdu dogodilo se da je u zemlji zavladala glad, pa je jedan čovek iz Vitlejema u Judi otišao sa svojom ženom i svoja dva sina da se nastani u moavskoj zemlji.
2Taj čovek se zvao Elimeleh, njegova žena se zvala Nojemina, a njegova dva sina zvala su se Malon i Heleon. Oni su bili Efraćani, iz Vitlejema u Judi. Kada su stigli u moavsku zemlju, tamo su se nastanili.
3Posle nekog vremena Nojeminin muž Elimeleh je umro, i ona je ostala sa svoja dva sina.
4Kasnije su se oni oženili Moavkama. Jedna se zvala Orfa, a druga Ruta. U moavskoj zemlji živeli su oko deset godina.
5Zatim su umrla i njih dvojica, Malon i Heleon, pa je Nojemina ostala bez svoja dva sina i bez muža.
6Tada je ona ustala sa svojim snahama da se vrati iz moavske zemlje, jer je u moavskoj zemlji čula da je Gospod obratio pažnju na svoj narod i dao mu hleba.
7Ona je izašla iz mesta gde je živela, a s njom su bile i obe njene snahe, i one su pošle putem da se vrate u Judinu zemlju.
8Na kraju Nojemina reče svojim dvema snahama: „Idite, vratite se svaka u dom svoje majke. Neka vam Gospod pokaže ljubav, kao što ste je vi pokazale onima koji su sada mrtvi i meni.
9Neka vas Gospod obdari time da nađete mir, svaka u domu svog muža.” Tada ih je poljubila, a one su glasno zaplakale.
10I rekle su joj: „Ne, nego ćemo se s tobom vratiti tvom narodu.”
11Ali Nojemina reče: „Vratite se, kćeri moje! Zašto da idete sa mnom? Zar ja imam još sinova u svojoj utrobi da vam oni budu muževi?
12Vratite se, kćeri moje, idite, jer sam ja prestara za udaju. Pa i kad bih rekla da još imam nade i da ću se još večeras udati i roditi sinove,
13zar biste ih čekale dok ne odrastu? Zar biste zbog njih ostale same i neudate? Ne, kćeri moje, velika je gorčina u meni zbog vas, jer se ruka Gospodnja podigla na mene.”
14Na to su one još jače zaplakale. Zatim je Orfa poljubila svoju svekrvu i otišla, a Ruta je ostala s njom.
15Nojemina joj reče: „Evo, tvoja jetrva, koja je kao i ti ostala udovica, vratila se svom narodu i svojim bogovima. Vrati se i ti s njom.”
16Ali Ruta joj odgovori: „Nemoj me nagovarati da te ostavim i da odem od tebe, jer kuda ti ideš, ići ću i ja, i gde se ti nastaniš, nastaniću se i ja. Tvoj narod biće moj narod i tvoj Bog moj Bog.
17Gde ti umreš, umreću i ja, i tamo ću biti sahranjena. Neka mi Gospod učini tako i neka me još teže kazni ako me išta osim smrti rastavi od tebe.”
18Kad je Nojemina videla da je ona čvrsto odlučila da ide s njom, nije je više odvraćala.
19Tako su obe išle dalje dok nisu stigle u Vitlejem. Kad su stigle u Vitlejem, sav se grad uskomešao zbog njih, a žene su govorile: „Je li to Nojemina?”
20A ona im je govorila: „Ne zovite me Nojemina! Zovite me Mara, jer me je Svemoćni ispunio velikom gorčinom.
21Puna sam otišla, a Gospod me praznih ruku vraća. Zašto da me zovete Nojemina, kad me je Gospod ponizio i kad me je Svemoćni u tugu zavio?”
22Tako se Nojemina vratila, a s njom se iz moavske zemlje vratila i Ruta Moavka, njena snaha. One su stigle u Vitlejem na početku žetve ječma.