PsalmiInformacije o knjizi
Tehilim
78
1Slušaj zakon moj, narode moj, prigni uho svoje k rečima usta mojih.
2U izrekama ću otvarati usta svoja, izviraće iz mene zagonetke davne,
3ono što smo čuli i saznali, i što su nam očevi naši pričali,
4ono što ne krijemo od sinova njihovih, nego budućem naraštaju pričamo o hvalama Gospodnjim, o snazi njegovoj i o čudesnim delima koja je učinio.
5Svedočanstvo je podigao u Jakovu, i zakon je postavio u Izraelu, zapovesti je dao praočevima našim da ih objave sinovima svojim,
6kako bi i budući naraštaj, sinovi koji će se roditi, za njih znao, i da bi oni ustali i o njima pričali sinovima svojim
7da se u Boga uzdaju i da ne zaborave dela Božja, nego da izvršavaju zapovesti njegove.
8Da ne budu kao praočevi njihovi, naraštaj tvrdoglav i buntovan, naraštaj koji nije pripremio srce svoje i koji nije bio veran Bogu duhom svojim.
9Sinovi Jefremovi, vešti strelci lukom naoružani, povukli su se u dan boja.
10Nisu se držali saveza Božjeg, nisu živeli po zakonu njegovom.
11Zaboravili su ono što je on činio, čudesna dela njegova koja im je pokazao.
12Pred praočevima njihovim čudesna dela je činio u zemlji egipatskoj, u polju soanskom.
13Razdvojio je more da bi mogli preći. I učinio je da vode poput zida stoje.
14Oblakom ih je vodio danju, a svetlošću vatre svu noć.
15Razdvojio je stene u pustinji, da ih obilno napoji kao iz bezdana vodenog.
16Potoke je izveo iz litice, i učinio je da vode poteku kao reke.
17A oni su mu još više grešili, buneći se protiv Svevišnjega u kraju bezvodnom,
18iskušavali su Boga u srcu svome, tražeći šta bi jela duša njihova.
19Protiv Boga su počeli da govore. Govorili su: „Može li Bog u pustoši trpezu postaviti?”
20Gle! On je udario u stenu da bi vode potekle i bujice navrle. „Može li nam i hleba dati, hranu pribaviti za svoj narod?”
21Gospod je to čuo i veoma se razgnevio, vatra je planula na Jakova, gnev se podigao na Izrael.
22Jer nisu verovali Bogu, i nisu se uzdali da će ih spasti.
23A on je zapovest dao oblacima nebeskim na visini, i otvorio je vrata nebeska.
24Pustio je da mana kao kiša pada njima za jelo, dao im je žito nebesko.
25Ljudi su jeli hleb onih što su silniji od ljudi, hrane im je do sitosti slao.
26Istočni vetar podigao je s nebesa, i južni vetar snagom svojom pustio da duva.
27Zasuo ih je hranom kao prašinom, i pticama krilatim kao peskom morskim.
28Pustio je da padaju usred logora njegovog, svuda oko šatora njegovih.
29A oni su jeli i nasitili se, što su želeli, to im je dao.
30Ali dok ih još nije bila prošla želja njihova, i dok je hrana još bila u ustima njihovim,
31gnev se Božji na njih podigao, i pobio snažne ljude njihove, oborio je mladiće Izraelove.
32Ali, oni su još više grešili. I nisu verovali u čudesna dela njegova.
33Zato je okončao dane njihove kao da su dah, užasom je okončao godine njihove.
34Kad ih je ubijao, onda su pitali za njega, obraćali su se i tražili Boga.
35Tad su se setili da je Bog Stena njihova, da je Svevišnji Bog Osvetnik njihov.
36Hteli su ga prevariti ustima svojim, i lagati jezikom svojim.
37Srce njihovo nije bilo postojano prema njemu, i nisu bili verni savezu njegovom.
38Ali on je bio milosrdan, opraštao je prestup njihov i nije ih uništio. Mnogo je puta odvraćao gnev svoj, i nije podizao svu jarost svoju.
39Pamtio je da su telo, da duh odlazi i ne vraća se.
40Koliko su se puta protiv njega bunili u pustoši. Žalostili ga u pustinji!
41Uvek iznova iskušavali su Boga, i bol nanosili Svetom Bogu Izraelovom.
42Nisu se sećali ruke njegove, ni dana kad ih je od protivnika otkupio,
43kako je znakove svoje činio u Egiptu, i čuda svoja u polju soanskom.
44I kako je kanale Nila u krv pretvorio, pa nisu mogli da piju iz potoka svojih.
45Poslao je na njih obade, da ih izjedaju, i žabe, da ih pustoše.
46Crvima je dao letinu njihovu, i trud njihov skakavcima.
47Gradom je pobio vinograde njihove, i ledom divlje smokve njihove.
48Gradu je predao stoku njihovu, i pomoru stada njihova.
49Slao je na njih svoj gnev plameni, žestoki gnev, osudu i nesreću, čete anđela koji nevolju donose.
50Pripremio je put gnevu svome. Dušu njihovu nije od smrti sačuvao, život je njihov pošasti predao.
51Na kraju je pobio sve prvorođeno u Egiptu, prvence njihove u šatorima Hamovim.
52Zatim je narod svoj kao ovce izveo, i vodio ih kao stado u pustoši.
53Vodio ih je sigurno i oni se nisu bojali. More je pokrilo neprijatelje njihove.
54Doveo ih je u svoj sveti kraj, ovo brdovito područje koje je desnica njegova osvojila.
55Zbog njih je isterao narode, mernim užem razdelio im je nasledstvo, i dao je plemenima Izraelovim da stanuju u domovima svojim.
56A oni su iskušavali Boga Svevišnjeg i bunili se protiv njega, opomena njegovih nisu se držali.
57Odstupali su od njega i bili mu neverni kao i praočevi njihovi. Kao nenategnut luk okrenuli su se na drugu stranu.
58Vređali su ga obrednim uzvišicama svojim, i rezbarenim likovima svojim ljubomoru su njegovu izazivali.
59Bog je to čuo i žestoko se razgnevio, veoma je omrznuo Izrael.
60Na kraju je napustio svoj šator u Silomu, šator u kom je prebivao među ljudima zemaljskim.
61Snagu je svoju u zarobljeništvo dao, i lepotu svoju u ruke protivniku.
62Narod je svoj maču predao, žestoko se razgnevio na nasledstvo svoje.
63Mladiće je njegove vatra progutala, devojkama njegovim nisu se svatovske pesme pevale.
64Sveštenici su njegovi od mača pali, i udovice njihove nisu zaplakale.
65Tada se Gospod kao iz sna prenuo, kao junak koji se od vina trezni.
66I s leđa je udario protivnike svoje, sramotu im je večnu naneo.
67Odbacio je šator Josifov, pleme Jefremovo nije izabrao,
68već je izabrao pleme Judino, goru Sion, koju je voleo.
69Počeo je da gradi svetilište svoje da stoji poput vrhova gorskih, kao zemlju koju je utvrdio da doveka stoji.
70Izabrao je Davida, slugu svoga, i uzeo ga od ovčijih torova.
71Odveo ga je od ovaca dojilica, i doveo ga da bude pastir nad Jakovom, narodom njegovim, i nad Izraelom, nasledstvom njegovim.
72On ih je besprekornog srca pasao, i veštim rukama ih vodio.