Knjiga propovednikovaInformacije o knjizi
Kohelet
1
1Reči onoga koji poučava narod, Davidovog sina, cara u Jerusalimu.
2„Ispraznost nad ispraznostima!”, kaže onaj koji poučava narod, „ispraznost nad ispraznostima! Sve je ispraznost!”
3Kakva je korist čoveku od sveg truda njegovog kojim se trudi pod suncem?
4Jedan naraštaj odlazi, drugi naraštaj dolazi, a zemlja ostaje zauvek.
5Sunce izlazi, sunce zalazi i onda žuri na mesto odakle izlazi.
6Vetar ide na jug i okreće se na sever. Neprestano se u krug vrti i svome se kruženju vetar vraća.
7Sve reke teku u more, a more se ipak ne prepuni. Odakle reke teku, tamo se i vraćaju da bi ponovo tekle.
8Sve je zamorno, niko ne može sve to opisati. Oko se nije dosta nagledalo niti se uho dovoljno naslušalo.
9Što je bilo, opet će biti, i što se radilo, opet će se raditi, i tako nema ništa novo pod suncem.
10Postoji li nešto za šta bi se moglo reći: „Vidi, ovo je novo”? I to postoji još od davnina. Ono što postoji, nastalo je pre nas.
11Niko se ne seća ljudi iz prošlih vremena, niti će se iko sećati onih koji će kasnije doći. A neće ih se sećati niko ni od onih koji će doći još kasnije.
12Ja, koji poučavam narod, postao sam car nad Izraelom u Jerusalimu.
13I upravio sam srce svoje da tražim i istražujem mudrost u svemu što se radi pod nebesima - sav taj mučan posao koji je Bog dao sinovima ljudskim da se njime bave.
14Video sam sva dela što se čine pod suncem, i gle, sve je ispraznost i trčanje za vetrom.
15Ono što je iskrivljeno ne može se ispraviti, i ono čega nema ne može se izbrojati.
16Rekao sam u srcu svome: „Gle, stekao sam veću mudrost od svih koji su pre mene bili u Jerusalimu, i srce je moje videlo mnogo mudrosti i znanja.”
17I upravio sam srce svoje da upoznam mudrost, a isto tako i ludost i bezumlje, ali spoznao sam da je i to trčanje za vetrom.
18Jer gde je mnogo mudrosti, mnogo je i jada, i ko umnožava znanje, umnožava muku.