Plač JeremijeInformacije o knjizi
Exa
4
1Polomio je kosti moje. O, kako je potamnelo sjajno zlato, to čisto zlato! Kako se prosulo sveto kamenje po uglovima svih ulica!
2A dragocene sinove Siona, koji su se nekad merili suvim zlatom, sada ih smatraju samo zemljanim ćupovima, delom ruku grnčarevih!
3Čak i šakali dojke pružaju, doje mladunce svoje. Kći naroda mog postala je okrutna, poput nojeva u pustinji.
4Od žeđi se jezik odojčetu za nepce lepi. Deca hleba traže, ali nema nikoga da im ga pruži.
5Oni koji su nekad jeli ukusna jela umiru od straha po ulicama. Oni koji su odrasli u skerletu sada grle gomile pepela.
6Kazna za prestup kćeri naroda mog veća je od kazne za greh Sodoma, koji je u trenu bio uništen i kome nijedna ruka nije pomoć pružila.
7Nazireji su njeni bili čistiji od snega, belji od mleka. Rumeniji od korala, glatki kao safir.
8Sada izgledaju tamnije od čađi, ne prepoznaju se na ulicama. Koža im se za kosti prilepila, kao drvo se osušila.
9Bolje su prošli oni koji su pobijeni mačem nego oni koje je glad pomorila. Jer polako venu zbog nestašice roda s njiva, kao da su mačem probodeni.
10Žene, nekad samilosne, kuvale su decu svoju. Njima su se hranile u vreme propasti kćeri naroda moga.
11Gospod je iskalio srdžbu svoju, izlio je žestoki gnev svoj. I raspalio je vatru na Sionu, koja proždire njegove temelje.
12Ni carevi zemaljski ni svi koji žive na zemlji nisu verovali da će protivnik i neprijatelj ući na vrata jerusalimska.
13Zbog greha proroka njegovih i prestupa sveštenika njegovih. Usred njega se prolivala krv pravednih.
14Kao slepi lutali su ulicama. Okaljali su se krvlju, pa niko nije smeo dotaći haljine njihove.
15„Sklonite se! Nečisti!”, vikali su im. „Sklonite se! Sklonite se! Ne dotičite nas!” Jer su postali beskućnici, i lutali su uokolo. Među narodima se govorilo: „Kod nas oni više ne mogu boraviti.
16Sam ih je Gospod rasejao. On ih više neće pogledati. Ne poštuju se više ni sveštenici, milosti nema ni prema starcima.”
17Dok nas još ima, oči su nam iščilele uzalud očekujući pomoć. Gledajući u daljinu očekivali smo narod koji ne može spas doneti.
18Vrebaju nam korake pa po trgovima svojim ne možemo hodati. Kraj nam se približio. Navršili su nam se dani, došao nam je kraj.
19Naši su gonioci bili brži od orlova nebeskih. Po gorama su nas žestoko gonili, u pustinji su nas u zasedi čekali.
20Dah nozdrva naših, pomazanik Gospodnji, zarobljen je u velikoj jami njihovoj, onaj za koga smo govorili: „U seni njegovoj živećemo među narodima.”
21Raduj se i veseli se, kćeri edomska, koja živiš u zemlji Uz. I do tebe će čaša doći. Opićeš se i otkriti golotinju svoju.
22Dovoljno si kažnjena, kćeri sionska, za krivicu svoju. Neće te on opet u izgnanstvo odvesti. Pogledao je na prestup tvoj, kćeri edomska. Razotkrio je grehe tvoje.