Knjiga o JovuInformacije o knjizi
Jov
9
1Tada Jov reče:
2„Zaista, dobro znam da je tako. Ali kako smrtni čovek može biti u pravu kad se spori s Bogom?
3Kad bi Bog hteo da se s njim prepire, čovek ne bi mogao da mu odgovori ni na jedno od hiljadu pitanja.
4On je mudar u srcu i silan u snazi. Ko mu se može tvrdoglavo suprotstaviti i nekažnjeno proći?
5On premešta gore, pa se i ne zna za njih, obara ih u gnevu svome.
6Potresa zemlju i pomera je s mesta njenog, i stubovi se njeni tresu.
7Govori suncu da ne zasja, zapečaćuje zvezde da se ne vidi svetlost njihova,
8sam nebesa razapinje, i gazi po visokim talasima morskim.
9Stvorio je sazvežđa Aš i Kesil, sazvežđe Kima i odaje Juga.
10On čini dela velika i neistraživa, čuda kojima nema broja.
11Evo, on prolazi pored mene, a ja ga ne vidim, ide, a ja ga ne opažam.
12Evo, on grabi. Ko mu se može odupreti? Ko će mu reći: ‘Šta radiš?’
13Bog neće odvratiti gnev svoj, pred njim će od straha puzati prijatelji napadača.
14A kako onda ja da mu odgovorim? Morao bih da biram reči koje bih mu rekao.
15Zato mu neću odgovoriti, čak ni ako budem u pravu. Od svog protivnika na sudu tražiću milost.
16Kad bih ga zvao, da li bi mi se odazvao? Ne verujem da bi čuo glas moj,
17on koji me olujom satire, i rane mi bez razloga umnožava.
18Ne da mi da dođem do daha, jer me siti gorčinom.
19Ako je iko silan u snazi, onda je to on. Ako je iko silan u pravdi - kad bi me barem takav pred njim branio!
20Kad bih bio u pravu, usta bi me moja zlim proglasila. Kad bih bio čestit, on bi me krivim proglasio.
21Kad bih i bio čestit, ne bih znao kakva je duša moja, omrzao bi mi život moj.
22Svejedno je. Zato kažem: ‘I bezazlenog i zlog on privodi kraju njihovom.’
23Kad bi bujica iznenada smrt donela, iskušenje nedužnih on bi posmatrao.
24Na zemlji koja je predata u ruke zlome, oči sudijama njenim on zatvara. Ako on to ne radi, ko onda radi?
25Dani su moji brži od glasnika što trči, beže, i neće dobra videti.
26Prolaze kao brodovi od trske, kao orao kad se obrušava sad tamo sad ovamo tražeći hranu.
27Kad kažem: ‘Zaboraviću brigu svoju, promeniću izraz lica svog i razvedriću se’,
28uplašim se svih muka svojih, jer znam da me nećeš smatrati nedužnim.
29Sigurno ću biti proglašen zlim. Zašto se uzalud trudim?
30Kad bih se u otopljenom snegu oprao, kad bih ruke svoje očistio,
31ti bi me u kaljugu gurnuo, pa bi se i haljine moje gadile na mene.
32Jer on nije čovek kao ja, da mogu da mu odgovorim i da s njim na sud idem.
33Nema nikog ko bi mogao suditi među nama, pa da stavi svoju ruku na nas obojicu.
34Neka skloni prut svoj s mene, tako da me više ne plaši strah od njega.
35Govoriću i neću ga se bojati, jer ja nisam takav.”