Knjiga o JovuInformacije o knjizi
Jov
4
1 Tada Elifas Temanac reče:
2„Ako neko okuša da ti kaže neku reč, da li će ti to biti zamorno? Ali ko može zadržati reči?
3Eto, ti si učio mnoge, i ruke slabe jačao si.
4Kad bi neko posrnuo, reči bi ga tvoje podigle, i kolena klecava ti bi učvrstio.
5Ali sad je tebe to snašlo, i ti si klonuo, tebe se to dotaklo, i smeo si se.
6Zar nije tvoja bogobojaznost razlog tvog pouzdanja? Zar tvoja nada ne leži u besprekornosti tvojih puteva?
7Seti se, molim te: Da li je ikada nevin poginuo? Gde su to izginuli čestiti?
8Koliko sam video, oni koji zlo smišljaju i koji nevolju seju, sami će to i požnjeti.
9Od daha Božjeg ginu, od duha gneva njegovog nestaje ih.
10Rika se lavlja čuje i glas mladog lava, ali se lome zubi mladim lavovima.
11Lav umire kad nema plena, i razilaze se lavići.
12A meni je reč potajno došla, i uho je moje čulo šapat njen,
13u mislima teskobnim, u vizijama noćnim, kada dubok san pada na ljude.
14Strah i drhtanje obuzeli su me, sve kosti moje strahom su se ispunile.
15I neki duh je prošao preko lica moga, nakostrešile su se dlake na telu mome.
16Stao je, ali nisam prepoznao lice njegovo. Neki lik je bio pred očima mojim. Bila je tišina, i tada sam čuo glas:
17‘Može li smrtni čovek biti pravedniji od Boga? Može li čovek biti čistiji od svog Tvorca?
18Gle, slugama svojim on ne veruje, i anđele svoje za greh optužuje,
19a kako li tek gleda na one koji žive u kućama od gline, kojima je temelj u prahu! Oni se mogu zdrobiti brže od moljca.
20Od jutra do večeri pretvore se u prah, i niko ne uzima k srcu što ih zauvek nestaje.
21Zar nije izvučeno uže njihovog šatora? Umiru jer mudrosti nemaju’.”