Knjiga o JovuInformacije o knjizi
Jov
29
1Jov je zatim nastavio sa svojim govorom i rekao:
2„Kad bih barem kao u mesecima nekadašnjim bio, kao u danima kad me je Bog čuvao,
3kad mi je nad glavom svetleo svetiljkom svojom, i kad me je kroz mrak vodila svetlost njegova,
4kao što mi je bilo u danima mladalačke snage moje, kad je blisko prijateljstvo s Bogom prebivalo u šatoru mome,
5kad je Svemoćni još sa mnom bio, i kad su sluge moje bile svuda oko mene!
6Tada sam noge svoje u mleku prao, iz stene ulje mi je teklo.
7Kad sam odlazio do vrata gradskih, stolicu sam svoju na trgu postavljao.
8Dečaci bi se sklanjali kad bi me videli, čak bi i starci ustajali i stajali.
9Knezovi bi zaćutali, ruku bi stavljali na usta svoja.
10Tada bi zanemeo glas vođa, jezik bi im se za nepce zalepio.
11Jer uho koje me je slušalo srećnim me je nazivalo, i oko koje me je videlo pohvalno je o meni svedočilo.
12Jer sam izbavljao nevoljnika kad je u pomoć zvao, siroče i svakog ko pomoćnika nije imao.
13Blagoslov onoga koji je u nevolji bio na mene je dolazio, radovao sam srce udovici.
14Pravednošću sam se odevao, ona je bila odeća moja. Pravda je moja bila kao ogrtač, kao turban
15Oko sam bio onom ko je slep, i noga onom ko je hrom.
16Otac sam bio siromašnima, parnicu neznanca savesno sam rešavao.
17Vilice sam zločincu lomio, plen sam čupao iz zuba njegovih.
18Govorio sam: ‘U svom ću gnezdu izdahnuti, dani će se moji kao pesak namnožiti.
19Koren se moj do vode pruža, rosa noću ostaje na granama mojim.
20Obnavlja se meni slava moja, luk u ruci mojoj strele odapinje.
21Slušali su me, i čekali su, ćutali su da bi savet moj čuli.
22Nakon reči moje ništa više ne bi rekli, reč je moja po njima rosila.
23Čekali su mene kao što se kiša čeka, usta svoja širom su otvarali kao za pljuskom prolećnim,
24kad sam im se nasmešio, nisu mogli verovati da to činim, vedrinu lica mog nisu mogli pokvariti.
25Govorio sam im kojim putem da idu, kao poglavar sam sedeo, živeo sam kao car među vojskom svojom, kao onaj koji teši žalosne.