Knjiga o JovuInformacije o knjizi
Jov
14
1„Čovek, koga je žena rodila, kratkog je veka i pun nemira.
2Kao cvet niče i kida se, kao senka beži i ne ostaje.
3Da, na takvog si otvorio oko svoje, i ti me na sud vodiš.
4Ko će čistog izvaditi iz nečistog? Niko.
5Ograničen je životni vek čoveka, u tvojoj je vlasti broj meseci njegovih, odredbu si za njega doneo preko koje ne može preći.
6Skini s njega pogled svoj da predahne, dok ne oseti radost kao najamnik na kraju radnog dana.
7Jer i za drvo nade ima. Ako se poseče, opet će pustiti izdanke, i bez mladice neće ostati.
8Ako mu koren ostari u zemlji i panj njegov u prahu odumre,
9pustiće izdanke kad oseti vodu i pustiće grane kao mlada biljka.
10Ali čovek umre i savladan leži. Kad čovek zemaljski izdahne, gde je?
11Vode nestaju iz mora, reka otiče i presušuje.
12Tako i čovek legne, i više ne ustaje. Dok neba ne nestane, neće se probuditi, niti će se prenuti iz sna svoga.
13O, kad bi me u grob sklonio, kad bi me sakrio dok ne prođe gnev tvoj, kad bi mi rok odredio i onda me se setio!
14Kad čovek umre, može li se u život vratiti? Sve dane vremena koje mi je određeno čekaću, dok ne dođe izbavljenje moje.
15Pozvaćeš me, i ja ću ti se odazvati. Uželećeš se dela ruku svojih.
16A sada brojiš korake moje, ni na šta ne paziš osim na greh moj.
17Zapečaćen je u vreći buntovnički prestup moj, i krivicu moju ti lepkom učvršćuješ.
18Ali i gora će pasti, raspašće se, stena će se premestiti s mesta svoga,
19kao što voda drobi kamenje, i dok teče spira prah zemaljski, tako ti uništavaš nadu čoveka smrtnog.
20Ti ga nadvladaš jednom zauvek, i on odlazi, menjaš lice njegovo i otpuštaš ga.
21Ako su sinovi njegovi poštovani, on to ne zna, ako su u sramoti, on nije svestan toga.
22Dok je živ osećaće bol u telu svom, i duša će njegova tugovati dok je u njemu.”