Knjiga NemijinaInformacije o knjizi
Nehemija
2
1Dogodilo se to meseca nisana, dvadesete godine cara Artakserksa. Vino je bilo pred njim, i ja sam kao i obično uzeo vino i dao ga caru. Nikada ranije pred njim nisam bio tužan.
2Zato mi je car rekao: „Zašto ti je lice tužno kad nisi bolestan? Mora da je neka tuga u srcu.” Tada sam se mnogo uplašio.
3Zatim sam rekao caru: „Neka je car živ doveka! Kako da mi lice ne bude tužno kad je grad u kom su grobovi mojih praočeva opustošen, i kad su mu vrata vatrom spaljena?”
4Car mi je na to rekao: „Šta onda želiš?” A ja sam se odmah pomolio Bogu nebeskom.
5Onda sam rekao caru: „Ako je caru po volji i ako sam ti dobar sluga, pošalji me u Judu, u grad gde su grobovi mojih praočeva, da ga obnovim.”
6Car me je pred caricom, svojom ženom, koja je sedela pored njega, upitao: „Koliko će trajati tvoje putovanje i kad ćeš se vratiti?” Kad sam mu rekao kad ću se vratiti, caru je to bilo po volji i on me je pustio da idem.
7Još sam caru rekao: „Ako je caru po volji, neka mi se daju pisma za namesnike s one strane reke da me puste da prođem, dok ne stignem u Judu,
8a i pismo za Asafa, čuvara careve šume, da mi da stabla za građu da napravim vrata na tvrđavi uz hram, za gradske zidine i kuću u kojoj ću živeti.” I car mi ih je dao, jer je dobra ruka mog Boga bila nada mnom.
9Tako sam došao k namesnicima s one strane reke i dao im careva pisma. Car je sa mnom poslao još i vojne zapovednike i konjanike.
10Kad su Sanavalat Oronjanin i sluga Tovija Amonac čuli za to, bilo im je mnogo krivo što je došao neko da se pobrine za dobro sinova Izraelovih.
11Na kraju sam stigao u Jerusalim i ostao tamo tri dana.
12Zatim sam ustao noću, ja i nekoliko ljudi sa mnom, ali nikome nisam rekao šta mi je moj Bog stavio u srce da učinim za Jerusalim. Imao sam samo životinju na kojoj sam jahao.
13I izašao sam noću na vrata prema dolini i uputio se prema Izvoru velike zmije i onda ka vratima prema smetlištu, i sve to vreme pregledao sam zidine Jerusalima koje su bile srušene i njegova vrata koja su bila vatrom spaljena.
14Išao sam i do Izvorskih vrata i do Carevog jezera, ali tamo nije bilo mesta da prođe životinja na kojoj sam jahao.
15Ali sam nastavio da se noću penjem uz dolinu i da pregledam zidine; zatim sam krenuo nazad i ušao na vrata prema dolini, i tako sam se vratio.
16Upravitelji nisu znali kuda sam išao i šta sam radio, jer do tada još ništa nisam rekao ni Judejcima, ni sveštenicima, ni velikašima, ni upraviteljima, ni ostalima koji su obavljali taj posao.
17Na kraju sam im rekao: „Vidite da smo u teškom stanju. Jerusalim je opustošen, a vrata su mu vatrom spaljena. Hajde da obnovimo jerusalimske zidine, kako više ne bismo bili izloženi ruglu.”
18Ispričao sam im kako je dobra ruka mog Boga bila nada mnom, a preneo sam im i reči koje mi je car rekao. Oni su tada rekli: „Ustanimo i gradimo zidine.” I tako su ojačali svoje ruke za dobro delo.
19A kad su to čuli Sanavalat Oronjanin, sluga Tovija Amonac i Gisem Arapin, počeli su da nam se rugaju i da s prezirom gledaju na nas, govoreći: „Šta to radite? Zar se to protiv cara bunite?”
20Ja sam im odgovorio: „Bog nebeski daće nam da uspemo, a mi, njegove sluge, ustaćemo i gradićemo zidine. Ali vi nemate ni udela, ni prava, ni spomena u Jerusalimu.”