Knjiga proroka DanilaInformacije o knjizi
Daniel
10
1Treće godine Kira, cara Persije, Danilu, koji je bio nazvan Valtasar, bila je data jedna objava. Ta objava je bila istinita i odnosila se na veliki vojni pohod. On je razumeo objavu i shvatio viziju.
2U tim danima ja, Danilo, tugovao sam pune tri sedmice.
3Ukusnog hleba nisam jeo, i nisam stavio u usta ni meso ni vino, niti sam se mazao uljem dok se nisu navršile pune tri sedmice.
4A dvadeset četvrtog dana prvog meseca, kad sam bio na obali velike reke koja se zove Hidekel,
5podigao sam oči i gle, tu je bio jedan čovek obučen u lanene haljine, bedara opasanih zlatom iz Ufaza.
6Telo mu je bilo poput kamena hrizolita, lice mu je izgledalo kao munja, a oči kao zapaljene baklje, ruke i noge kao uglačani bakar, a glas njegovih reči bio je kao glas mnoštva.
7Samo sam ja, Danilo, video taj prizor, a ljudi koji su bili sa mnom nisu ga videli. Ali spopao ih je veliki strah, pa su pobegli da se sakriju.
8A ja sam ostao sam i video taj veliki prizor. I u meni je nestalo snage. Potpuno sam klonuo i više nisam imao snage.
9I začuo sam glas njegovih reči. I dok sam slušao glas njegovih reči čvrsto sam zaspao, s licem na zemlji.
10I gle, jedna ruka me je dotakla, prodrmala me i pomogla mi da se pridignem na kolena i na dlanove.
11I on mi je rekao: „Danilo, miljeniče Božji, shvati reči koje ti govorim i ustani tu gde jesi, jer sam sada poslan k tebi.” I kad mi je to rekao, ja sam ustao drhteći.
12Zatim mi je rekao: „Ne boj se, Danilo, jer od prvog dana kad si upravio svoje srce da bi to razumeo i kad si se ponizio pred svojim Bogom, tvoje su reči bile uslišene i ja sam došao zbog tvojih reči.
13Ali knez persijskog carstva stajao mi je na putu dvadeset i jedan dan, i gle, Mihailo, jedan od najviših knezova, došao je da mi pomogne. A ja sam ostao tamo kod persijskih careva.
14I došao sam da razumeš šta će zadesiti tvoj narod u poslednjim danima, jer se ta vizija odnosi na dane koji tek treba da dođu.”
15A dok mi je on govorio te reči, spustio sam lice prema zemlji i zanemeo.
16I gle, on koji je bio sličan sinovima ljudskim dotakao mi je usne, i ja sam otvorio usta svoja da govorim i rekao sam onome koji je stajao preda mnom: „Gospodaru moj, zbog ovog prizora, utrobu mi je obuzeo veliki nemir, i ostao sam bez snage.
17Pa kako bi tvoj sluga, gospodaru moj, mogao da govori s tobom, svojim gospodarem? U meni sada nema snage, niti je daha ostalo u meni.”
18Tada me je opet dotakao onaj koji je izgledao kao čovek i ojačao me.
19Zatim je rekao: „Ne boj se, miljeniče Božji! Mir tebi! Budi jak, ohrabri se!” I čim je počeo da mi govori, skupio sam snagu pa sam rekao: „Neka moj gospodar govori, jer si me ojačao.”
20Tada je rekao: „Znaš li zašto sam došao k tebi? A sada ću se vratiti da se borim s knezom Persije. I kad odem, gle, doći će i knez Grčke.
21Ali reći ću ti šta je zapisano u knjizi istine, i znaj da nema nikoga ko mi u ovome snažno pomaže, osim Mihaila, kneza vašega.