Četvrta knjiga MojsijevaInformacije o knjizi
U pustinji
11
1Narod je počeo da se žali pred Gospodom kako mu je teško. Kad je Gospod to čuo, žestoko se razgnevio. Gospodnji oganj planuo je na njih i progutao neke na kraju logora.
2Kad je narod zavapio Mojsiju, on se usrdno pomolio Gospodu i oganj se ugasio.
3To mesto je nazvano Tavera, jer je tamo na njih planuo Gospodnji oganj.
4Mnogi drugi ljudi koji su bili među Izraelcima sebično su počeli da žude za hranom tako da su i Izraelovi sinovi opet počeli da plaču i da govore: „Ko će nam dati mesa da jedemo?
5Dobro se sećamo riba koje smo zabadava jeli u Egiptu i krastavaca, lubenica, praziluka, crnog i belog luka.
6A sada nam je duša usahnula. Naše oči ne vide ništa osim mane.”
7Mana je bila poput semena korijandera, a ličila je na smolu od bdela.
8Narod je išao okolo, skupljao je i mleo na ručnim mlinovima ili tucao u avanu, kuvao u loncu ili od nje pravio pogače. Ukus joj je bio kao ukus slatkog kolača pripremljenog s uljem.
9Kad bi noću padala rosa po logoru, padala bi i mana.
10Mojsije je čuo kako narod plače, svaki u svojoj porodici na ulazu u svoj šator. I Gospod se žestoko razgnevio, a i za Mojsija je sve to bilo zlo.
11Tada je Mojsije rekao Gospodu: „Zašto si učinio zlo svom sluzi? Zašto nisam našao milost u tvojim očima, nego si na mene stavio teret celog ovog naroda?
12Jesam li ja začeo ceo ovaj narod? Jesam li ih ja rodio, pa da mi kažeš: ‘Nosi ih u svojim nedrima, kao što hranitelj nosi odojče’, u zemlju koju si pod zakletvom obećao njihovim praočevima?
13Odakle mi meso da ga dam celom ovom narodu? Jer plaču preda mnom, govoreći: ‘Daj nam mesa da jedemo!’
14Ne mogu ja sam da nosim ceo ovaj narod, jer je pretežak za mene.
15Ako ćeš tako postupati sa mnom, molim te, bolje me ubij ako sam našao milost u tvojim očima, da ne gledam svoju nevolju.”
16A Gospod je rekao Mojsiju: „Skupi mi sedamdeset ljudi od Izraelovih starešina, za koje znaš da su starešine naroda i njegovi upravitelji. Dovedi ih do šatora od sastanka, i neka tamo stanu s tobom.
17Ja ću sići i tamo ću ti govoriti. Uzeću od duha koji je na tebi i staviću ga na njih, i oni će ti pomagati da nosiš teret naroda, da ga ne nosiš sam.
18A narodu reci: ‘Posvetite se za sutra, jer ćete jesti mesa, zato što ste plakali pred Gospodom, govoreći: ‘Ko će nam dati mesa da jedemo, jer nam je bilo dobro u Egiptu?’ Gospod će vam dati mesa i ješćete ga.
19Nećete ga jesti jedan dan, ni dva dana, ni pet dana, ni deset dana, ni dvadeset dana,
20nego celih mesec dana, dok vam ne izađe na nos i ne ogadi vam se, jer ste odbacili Gospoda, koji je među vama, i plakali ste pred njim, govoreći: ‘Zašto smo izašli iz Egipta?’”
21Tada je Mojsije rekao: „U narodu među kojim se nalazim ima šesto hiljada pešaka, a ti kažeš: ‘Meso ću im dati i ješće ga mesec dana’!
22Da li će im se poklati ovce i goveda da im bude dosta? Ili će im se pohvatati sve ribe iz mora da im bude dosta?”
23Na to je Gospod rekao Mojsiju: „Zar je Gospodnja ruka kratka? Sada ćeš videti da li će se dogoditi ono što sam rekao ili neće.”
24Posle toga Mojsije je izašao i rekao narodu Gospodnje reči. Onda je skupio sedamdeset ljudi od starešina naroda i postavio ih oko šatora.
25Tada je Gospod sišao u oblaku i govorio s njim, pa je uzeo od duha koji je bio na njemu i stavio ga na svakog od sedamdesetorice starešina. I čim je Duh sišao na njih, oni su počeli da se ponašaju neobično - kao proroci kad padnu u proročki zanos. Ali to se više nikad nije ponovilo.
26A dva čoveka su ostala u logoru. Jedan se zvao Eldad, a drugi Modad. I Duh je sišao na njih, jer su i oni bili među popisanima, ali nisu došli do šatora, nego su se u logoru počeli ponašati neobično - kao proroci kad padnu u proročki zanos.
27Jedan mladić je otrčao i javio to Mojsiju: „Eldad i Modad se u logoru ponašaju kao proroci!”
28Tada je Isus, Navinov sin, Mojsijev sluga od svoje mladosti, rekao: „Mojsije, moj gospodaru, zabrani im!”
29A Mojsije mu je rekao: „Jesi li ti ljubomoran radi mene? Nemoj da budeš ljubomoran. Ja bih voleo da svi među Gospodnjim narodom budu proroci, jer bi tada Gospod stavio svoj Duh na njih!”
30Posle se Mojsije vratio u logor zajedno s Izraelovim starešinama.
31I Gospod je podigao vetar koji je doneo prepelice od mora i razasuo ih po logoru, na dan hoda s jedne strane i na dan hoda s druge strane, oko celog logora, na oko dva lakta iznad zemlje.
32Narod je ustao i celog tog dana i cele noći i celog drugog dana skupljao je prepelice. Onaj ko je nakupio najmanje, nakupio je deset gomera. I rasprostrli su ih oko celog logora.
33Meso im je još bilo među zubima, nisu ga ni sažvakali, kad se Gospod žestoko razgnevio na narod. Gospod je udario narod veoma velikim pomorom.
34To mesto je nazvano Kivrot-Atava, jer su tu sahranili narod koji je sebično žudeo za hranom.
35Iz Kivrot-Atave narod je krenuo prema Asirotu, gde su se zaustavili.