Prva knjiga SamuilovaInformacije o knjizi
Šmuel Alef
20
1David je pobegao iz Najota u Rami i došao pred Jonatana pa ga upitao: „Šta sam to učinio? Šta sam skrivio i u čemu sam zgrešio tvom ocu pa traži moju dušu?”
2A on mu odgovori: „Ti nipošto nećeš umreti. Moj otac ne čini ništa, ni veliku ni malu stvar, a da mi to ne kaže. Zašto bi moj otac krio tako nešto od mene? Neće se to dogoditi.”
3Ali David se još zakleo, rekavši: „Tvoj otac sigurno zna da sam stekao tvoju naklonost, pa će reći: ‘Jonatan ne treba o tome ništa da zna, da ne bi bio žalostan.’ Ali tako živ bio Gospod i tako živa bila duša tvoja, samo me još korak deli od smrti!”
4Tada Jonatan reče Davidu: „Učiniću za tebe sve što želi duša tvoja.”
5David reče Jonatanu: „Sutra je mladina i ja bih morao da sedim s carem i da jedem s njim. Ti me pusti da idem i da se sakrijem u polju do prekosutra uveče.
6Ako tvoj otac primeti da me nema, reci mu ovako: ‘David me je usrdno zamolio da ga pustim da odmah ode u svoj grad Vitlejem, jer se tamo prinosi godišnja žrtva za celu njegovu porodicu.’
7Ako on kaže: ‘Dobro!’, tada tvoj sluga može biti miran. Ali ako se razgnevi, znaj da mi zlo sprema.
8Pokaži milost prema svom sluzi, jer si sa svojim slugom sklopio savez pred Gospodom. Ali ako sam u nečem pogrešio, onda me ti ubij. Zašto da me vodiš svom ocu?”
9Jonatan mu odgovori: „Nikada ti ne bih učinio tako nešto! Zar ti ne bih javio kad bih saznao da je moj otac rešio da ti učini zlo?”
10Tada je David upitao Jonatana: „Ko će mi javiti ako tvoj otac oštro odgovori?”
11Jonatan odgovori Davidu: „Dođi, hajdemo u polje!” Tada su obojica otišla u polje.
12Jonatan reče Davidu: „Gospod, Izraelov Bog, neka bude svedok da ću do sutra ili prekosutra saznati šta misli moj otac. Ako je moj otac naklonjen tebi, Davide, kako onda ne bih poslao nekog da ti to javi?
13Neka Gospod učini tako meni, i neka me još teže kazni ako ti ne javim da ti moj otac sprema zlo i ako te ne pustim da odeš u miru. Gospod neka bude s tobom, kao što je bio s mojim ocem.
14A ako ja još budem živ, zar nećeš ti prema meni pokazati milost kakvu pokazuje Gospod, tako da ne poginem?
15Nemoj nikada uskratiti svoju milost prema mom domu. Ni onda kad Gospod istrebi sve Davidove neprijatelje s lica zemlje,
16neka Jonatanovo ime ne nestane iz Davidovog doma. Neka se Gospod osveti Davidovim neprijateljima.”
17Tako se Jonatan još jednom zakleo Davidu zbog svog prijateljstva prema njemu, jer ga je voleo kao svoju dušu.
18Jonatan mu je rekao: „Sutra je mladina i sigurno će se primetiti da te nema, jer će tvoje mesto biti prazno.
19A prekosutra će se još više primetiti da te nema. Zato idi tamo gde si se neki dan bio sakrio i ostani tamo kod kamena.
20A ja ću odapeti tri strele prema kamenu kao da gađam metu.
21Onda ću poslati slugu pa ću mu reći: ‘Idi i pronađi strele.’ Ako kažem sluzi: ‘Eno, strele su ti s ove strane, donesi ih!’, ti onda dođi, jer je sve dobro po tebe i nema opasnosti. Tako živ bio Gospod!
22Ali ako mladiću kažem: ‘Eno, strele su tamo dalje od tebe!’, ti onda idi, jer te Gospod šalje odavde.
23Za ovo što smo se dogovorili ja i ti neka Gospod bude svedok između mene i tebe doveka.”
24Tako se David sakrio u polju. Kada je došla mladina, car je seo za sto da jede.
25Kao i obično, seo je na svoje mesto, uza zid. Jonatan je bio naspram njega, Avenir je sedeo pored Saula, a Davidovo mesto bilo je prazno.
26Saul nije ništa rekao tog dana, jer je mislio: „Nešto se dogodilo pa nije čist, mora da je nečist.”
27Dan posle mladine, drugog dana, Davidovo mesto je i dalje bilo prazno. Tada Saul upita svog sina Jonatana: „Zašto Jesejev sin nije došao na obrok ni juče ni danas?”
28Jonatan odgovori Saulu: „David me je usrdno zamolio da ga pustim da ode u Vitlejem.
29Rekao je: ‘Molim te, pusti me jer u gradu imamo porodičnu žrtvu i brat mi je zapovedio da dođem. Zato, ako sam stekao tvoju naklonost, molim te, pusti me da idem i vidim svoju braću.’ Zato nije došao za carev sto.”
30Tada se Saul žestoko razgnevi na Jonatana i reče mu: „Ti buntovni sine! Zar misliš da ne znam da si se udružio s Jesejevim sinom na svoju sramotu i na sramotu majke svoje?
31Jer sve dok je Jesejev sin živ na ovoj zemlji, nećeš se utvrditi ni ti ni tvoje carstvo. Zato sada pošalji ljude i dovedi ga ovamo, jer je osuđen na smrt.”
32Ali Jonatan reče svom ocu Saulu: „Zašto mora da se pogubi? Šta je učinio?”
33Tada Saul baci svoje koplje na njega da ga probode. Tada je Jonatanu bilo jasno da je njegov otac rešio da ubije Davida.
34Jonatan je odmah ustao od stola veoma ljut i nije ništa jeo tog drugog dana po mladini pošto se zabrinuo za Davida, jer ga je njegov otac ponizio.
35Jonatan je ujutru izašao u polje, na mesto gde se dogovorio s Davidom, a s njim je išao i njegov mladi sluga.
36On je rekao svom sluzi: „Molim te, potrči i nađi strele koje ću odapeti.” Sluga je potrčao, a on je odapeo strelu tako da je preletela preko njega.
37Kada je sluga došao do mesta gde je bila strela koju je Jonatan odapeo, Jonatan je povikao za slugom: „Zar nije strela tamo dalje od tebe?”
38Zatim je Jonatan povikao za slugom: „Brže! Požuri! Ne oklevaj!” Tako je Jonatanov sluga pokupio strele i vratio se kod svog gospodara.
39Sluga nije ništa znao, samo su Jonatan i David znali o čemu se radi.
40Tada je Jonatan dao oružje svom sluzi i rekao mu: „Idi, odnesi to u grad.”
41Kada je sluga otišao, David je ustao s obližnjeg mesta koje je bilo na južnoj strani, pao ničice na zemlju i tri puta se poklonio. Onda su se poljubili i obojica plakali, a posebno David.
42Jonatan je rekao Davidu: „Idi s mirom, jer smo se obojica zakleli u Gospodnje ime kad smo rekli: ‘Gospod je doveka svedok između mene i tebe, i između mog potomstva i tvog potomstva’.” Tako je David ustao i otišao, a Jonatan se vratio u grad.