Prva knjiga MojsijevaInformacije o knjizi
U početku
8
1Zatim se Bog setio Noja i svih divljih životinja i sve stoke koja je bila s njim u barci, pa je pustio da zemljom duva vetar, i vode su počele da opadaju.
2I zatvorili su se izvori vodenog bezdana i brane na nebesima, i tako je prestao pljusak s neba.
3Vode su se postepeno povlačile sa zemlje; i nakon sto pedeset dana nivo vode je znatno opao.
4A sedmog meseca, sedamnaestog dana u mesecu, barka se zaustavila na brdima Ararata.
5Vode su i dalje opadale do desetog meseca. Desetog meseca, prvog dana u mesecu, pojavili su se vrhovi gora.
6Tako je Noje posle četrdeset dana otvorio prozor na barci koji je bio napravio.
7Zatim je poslao gavrana koji je odletao i doletao sve dok se vode na zemlji nisu isušile.
8Kasnije je pustio golubicu da vidi da li su se vode povukle s površine zemlje.
9Ali golubica nije našla mesto gde bi stala svojom nogom, pa se vratila kod njega u barku jer su vode još uvek pokrivale celu površinu zemlje. On je ispružio ruku, uzeo ju je i uneo u barku.
10Onda je sačekao još sedam dana, pa je ponovo pustio golubicu iz barke.
11Predveče mu se golubica vratila, i gle, u kljunu je imala tek otkinut maslinov list, i tako je Noje saznao da su se vode povukle sa zemlje.
12Onda je sačekao još sedam dana. Zatim je pustio golubicu, ali se ona više nije vratila.
13A do šesto prve godine, prvog meseca, prvog dana u mesecu, vode na zemlji su se povukle. Noje je otkrio krov na barci i pogledao, i gle, površina zemlje se osušila.
14Drugog meseca, dvadeset i sedmog dana u mesecu, zemlja je bila potpuno suva.
15Tada je Bog rekao Noju:
16„Izađite iz barke, ti i tvoja žena i tvoji sinovi i žene tvojih sinova.
17Sve vrste životinja koje su s tobom, svako stvorenje: stvorenja koja lete, stoku i sve druge životinje što se miču po zemlji, izvedi sa sobom da vrve po zemlji, da budu plodni i da se namnože na zemlji.”
18Tada je Noje izašao i s njim njegovi sinovi, njegova žena i žene njegovih sinova.
19Sva stvorenja, sve životinje što se miču i sva stvorenja koja lete, sve što se miče po zemlji, izašlo je iz barke po svojim vrstama.
20Noje je podigao oltar Gospodu i od svih čistih životinja i od svih čistih stvorenja koja lete prineo je na oltaru žrtve paljenice.
21Gospod je osetio ugodan miris. Zato je Gospod rekao u svom srcu: „Nikad više neću prokleti zemlju zbog čoveka, jer je čovekovo srce sklono zlu od njegove mladosti; i nikad više neću uništiti sve živo kao što sam to sada učinio.
22Dokle god bude zemlje neće nestati ni setve ni žetve, ni hladnoće ni vrućine, ni leta ni zime, ni dana ni noći.”