1
Zatim se Bog setio Noja i svih divljih životinja i sve stoke koja je bila s njim u barci, pa je pustio da zemljom duva vetar, i vode su počele da opadaju.
2
I zatvorili su se izvori vodenog bezdana i brane na nebesima, i tako je prestao pljusak s neba.
3
Vode su se postepeno povlačile sa zemlje; i nakon sto pedeset dana nivo vode je znatno opao.
4
A sedmog meseca, sedamnaestog dana u mesecu, barka se zaustavila na brdima Ararata.
5
Vode su i dalje opadale do desetog meseca. Desetog meseca, prvog dana u mesecu, pojavili su se vrhovi gora.
6
Tako je Noje posle četrdeset dana otvorio prozor na barci koji je bio napravio.
7
Zatim je poslao gavrana koji je odletao i doletao sve dok se vode na zemlji nisu isušile.
8
Kasnije je pustio golubicu da vidi da li su se vode povukle s površine zemlje.
9
Ali golubica nije našla mesto gde bi stala svojom nogom, pa se vratila kod njega u barku jer su vode još uvek pokrivale celu površinu zemlje. On je ispružio ruku, uzeo ju je i uneo u barku.
10
Onda je sačekao još sedam dana, pa je ponovo pustio golubicu iz barke.
11
Predveče mu se golubica vratila, i gle, u kljunu je imala tek otkinut maslinov list, i tako je Noje saznao da su se vode povukle sa zemlje.
12
Onda je sačekao još sedam dana. Zatim je pustio golubicu, ali se ona više nije vratila.
13
A do šesto prve godine, prvog meseca, prvog dana u mesecu, vode na zemlji su se povukle. Noje je otkrio krov na barci i pogledao, i gle, površina zemlje se osušila.
14
Drugog meseca, dvadeset i sedmog dana u mesecu, zemlja je bila potpuno suva.
15
Tada je Bog rekao Noju:
16
„Izađite iz barke, ti i tvoja žena i tvoji sinovi i žene tvojih sinova.
17
Sve vrste životinja koje su s tobom, svako stvorenje: stvorenja koja lete, stoku i sve druge životinje što se miču po zemlji, izvedi sa sobom da vrve po zemlji, da budu plodni i da se namnože na zemlji.”
18
Tada je Noje izašao i s njim njegovi sinovi, njegova žena i žene njegovih sinova.
19
Sva stvorenja, sve životinje što se miču i sva stvorenja koja lete, sve što se miče po zemlji, izašlo je iz barke po svojim vrstama.
20
Noje je podigao oltar Gospodu i od svih čistih životinja i od svih čistih stvorenja koja lete prineo je na oltaru žrtve paljenice.
21
Gospod je osetio ugodan miris. Zato je Gospod rekao u svom srcu: „Nikad više neću prokleti zemlju zbog čoveka, jer je čovekovo srce sklono zlu od njegove mladosti; i nikad više neću uništiti sve živo kao što sam to sada učinio.
22
Dokle god bude zemlje neće nestati ni setve ni žetve, ni hladnoće ni vrućine, ni leta ni zime, ni dana ni noći.”